Whitehead protiv Luppisa « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Whitehead protiv Luppisa

Priča o razvoju torpeda podsjeća na romane prepune raznih intriga, tajni, prevara i izdaje, da bi na kraju neki govorili i o krađi. Danas je više nemoguće odrediti tko je prav, a tko je kriv, ali se zna da je povijest tekla ovako nekako.

Razvoj izuma na kojem je radio Ivan Luppis bio je prepun prepreka svih mogućih vrsta, a najgore dvije bile su zasigurno financije i njegova tehnička nepotkovanost. Nakon što se povezao s Giovanijem Ciottom, jednom od najistaknutijih političkih osoba u Rijeci, Luppisu su stvari pomalo krenule nabolje. Ciotta je iskoristio svoj utjecaj i povezao ga s tada najboljim tehničarom u Rijeci koji je radio u tvornici parnih strojeva Stabilimento tecnico Fiumano, Robertom Whiteheadom. Iako se na početku činilo da Whitehead baš i nije bio previše oduševljen idejom, privukao ga je novac. Da bi sve bilo čisto i po zakonu njih su trojica sklopila ugovor po kojem prava i obaveze dijele na tri dijela. Whiteheadu pripada 50% prihoda, Luppisu 40%, a Ciotti 10%. U tom se ugovoru spominje i glavni tehničar u Stabilimentu Annibale Ploech kojemu su Ciotta i Luppis odlučili dati svaki po jedan posto od svog dijela. Trojica su se našla kod od-vjetnika 14. kolovoza 1864. godine kada su taj ugovor i potpisali. Najvažnija ugo-vorna stavka, osim financijskog dijela bila je ona kojom se obvezuju da će raditi na ostvarenju zajedničkog cilja koliko god je to u njihovoj moći, bilo radom, bilo zna-njem bilo financijama. Ciotti je bila povje-rena ona trgovačka strana pothvata i potraga za budućim kupcima. Taj je dio posla morao biti rađen u najvećoj tajnosti, prvenstveno zbog opasnosti od krađa izuma.
Projekt je krenuo iznimno entuzijastično! Napredovali su koji dan više, koji dan manje, ali ipak se kretalo nabolje. Dvije godine su više vremena provodili u jednoj od radionica Stabilimenta nego bilo gdje drugdje. Whitehead je ipak najviše radio i neprekidno je unosio inovacije. Luppis je, budući da baš i nije bio od prevelike koristi u samoj radionici počeo dolaziti sve rjeđe, a njegov salvacoste je sve manje sličio na barčicu punjenu eksplozivom. Nakon dvije godine intenzivnog rada Whitehead je sa svojim timom zgotovio novi tip torpeda na kojem je uspio otkloniti skoro sve Luppisove nedostatke. I to više nije imalo apsolutno ništa s Luppisovim počecima. Nije bilo nadvodno, već podvodno, nije bilo čamčić već pravi projektil izražene hidrodinamičke linije, nije bilo defenzivno, već ofenzivno ali je ipak moglo poslužiti i za obranu. Taman u to vrijeme Whitehead je i službeno promijenio ime radnog primjerka Minnenshiff u Torpedo. I sada su se osjećali spremni isprobati novi model. Iako je i taj prototipni torpedo imao svojih nedostataka oni su bili zanemarivi u usporedbi s poče-cima, tako da je Luppis pun samopouzdanja 1866. pozvao vojnu komisiju za kupovinu oružja na prezentaciju. Prva službena testiranja su izvršena tijekom listopada 1867. Ti testovi baš i nisu pokazali torpedo u pravom svjetlu, prvenstveno zbog toga što su imali znatnih problema s održavanjem pravca. No Whitehead je sada već bio toliko vješt, pa je nedostatak ubrzo otklonjen ugradnjom smjernog njihala i već sljedeće godine Beč otkupljuje pravo na upotrebu izuma.
Postoje neke stvari u povijesti nekih izuma koje se ne mogu tumačiti drugačije doli uzaludnim i neuspješnim pokušajem božanskog upliva. Kako drugačije objasniti drastičan preokret u stavu Ivana Luppisa prema torpedu? Nije li u najmanju ruku neobično da se tako jako sukobio s partnerom u razvoju izuma da se na kraju i povukao, odrekavši se svega. Čak i prava na izum koji je preostalim sudionicima donio znatno bogatstvo?

San

- Stvari se dobro odvijaju i inženjer Whitehead je dobro shvatio o čemu je riječ. Vidi se da je zdušno prionuo rješavanju problema. Moram priznati da me mnoga od njegovih rješenja zaista odušev-ljavaju. - pisao je kapetan Luppis svom prijatelju Giovanniju Ciotti.
Bilo je kasno i kapetan Luppis je bio umoran, ali se i dalje trudio pisati i ostati budan. Hypnos je na kraju ipak bio jači. Glava mu je samo klonula, a pero se iz ruke prevalilo ostavivši tamnu mrlju na kraju vijugave crte koju je ispisala usnula ruka.
Morfej ga je pronio hodnicima snova.
Odlazak do poštanskog ureda za mladog je časnika Jakova bio ispunjen iščekivanjem. Svaki put je već s vrata vikao: Mail for ship Hedviga, officer Jurišić? Boga van vašega ima li što, kakve pošte za me? Is there any mail for Jurišić? - I jednog je dana dočekao upravo ono što je i čekao, još od onoga dana pred šest mjeseci kada je na Sušaku pustio svoju trudnu suprugu odlazeći na more. Tko zna kako je i kojim putima putovalo to malo pisamce u kojem mu njegova Marija piše da su, sada već pred dva mjeseca dobili prekrasnu malu kćer. Postao je otac! Preplavila ga je tolika sreća, da bi mi se samo čas kasnije krupne suze izlile ispod kapaka. Postao je otac, dobio je kćer, vilu malu, ponos ćaćin. Što bi dao samo da ju makar na čas može uzeti u naručje! Koračao je gradskim ulicama kao da gaca po oblacima. Lice mu je krasio široki os-mjeh blaženstva i ponosnog očinstva. Znao je samo da se kreće. Nije više znao ide li ka luci ili od nje. Nije mu ni bilo važno, on je od danas najvažniji čovjek na svijetu. On je otac male Anice i s njim se nitko ne može mjeriti! Oko njega su kao u magli prolazili pješaci, konjske zaprege i pokoji automobil. Kao da je sama sudba htjela u oko mu upade roza svilena dječja haljinica. Čim je vidio izlog s haljinicom Jakov stupi kod krojača i kupi ju za svoju, ma ne princezu, već caricu! Znao je da je haljinica prevelika, ali za godinicu ili dvije kad se rat svrši mogla bi joj taman dostajati. A što je to? Još koji vijađ i to je to. Proći će to za čas, a kad ih jednom zagrli više ih nikada neće ispuštati iz ruku.
Partenca je bila uvečer sljedećega dana. Krenuli su oko 22.00 u jedan srpanjski petak tamo neke ratne godine. Mnogima bi bilo draže da su pričekali još dva sata, jer petak - loš početak. U ratu se s tim ne valja šaliti! U ponoć je Jakov preuzeo most zajedno s kormilarom Mikom. Obojica su šutjeli, svaki zaokupljen svojim mislima. Jakov uz svoju Anicu i Mariju, a Miko tko zna gdje.
Zaokupljen noćnom navigacijom naredbi Jakov nije ni vidio tri brze zmije kako podmuklo vuku svoj smrtonosni trag upravo prema njegovom brodu. U sljedećem trenutku Hedviga se silno zatresla, propela i potom zacvilila, potom još jednom, pa još jednom. Tri smrtonosne sprave rascijepile su brod probivši mu utrobu. Mrak su ispunili plameni jezici koji su gutali sve oko sebe i sablasno os-vjetljavali arenu smrti gdje je Kosac žeo nepogrešivim zamasima i spašavao jadnike rasutih crijeva i smrskanih udova koji su sad još samo molili za milost brze smrti. U manje od minute Hedviga se zajedno sa cijelom posadom našla ispod morskih va-lova kamo su ju poslala tri torpeda. I dok je Jakov zadnjim snagama stiskao Marijino pismo misleći na nju i svoju malu Anicu koju nikad neće upoznati, kroz glavu mu prostruji misao: - Smiješno! I ova tri su si-gurno iz Rijeke, iz moga kraja! -
Od cijelog broda Hedviga, na moru je ostao plutati samo kolut za spašavanje i neka nagorena roza krpica, nalik dječjoj haljinici, igrom sudbine i valova omotana oko njega.
Trideset šestoro nečijih muževa, očeva, sinova zauvijek se sklonilo u Neptunove dvore. Potonuli su pod modre vale tjerani prokletstvom ljudske gluposti i rata, a tamo ih je poslao upravo strašni spomenik ljudskoj pameti, znanju i vještini zvan torpedo.
I kaže mu tada u snu neki glas, taman i strašan: - Upamti dobro ovaj san, jer od sutra on će mnogima postati bolnom javom! Tvoj spasilac obale neće braniti obale već će ono malo si-gurna tla pod mornarskim nogama slati pod more. Ljudi ga neće rabiti da bi se obranili od napadača s mora, već će ga upravo ti isti napadači rabiti uglavnom da tope nedužne. O sanjaru ludi! Neće ovo biti instrument mira, već sjeme smrti, boli i nesreće, a tvoje će se ime zauvijek vezati uz njega! -
Kapetan se Luppis jedva istrgnuo iz ovog sna, još vičući svijetu da on ne može preuzeti odgovornost za tolike silne smrti. Leđima mu se slijevao hladan znoj, a čelom su se kotrljale velike graške pota, kapljući na ispisani papir, mrljajući pritom slova mijenjajući im izgled i značenje, baš kao što se mijenjalo i samo Luppisovo mišljenje. Sve mu se više činilo da se upravo u njegovoj glavi začelo čudovište koje je sada uteklo nekom drugom ocu i raste i postaje toliko moćno da će vrlo skoro zaživjeti svojim životom ispunjenim smrću, ljudskim patnjama i razaranjem.
Nažalost, više nije mogao napraviti baš ništa. Sve je bilo odlučeno.

Java

Potpuno je razumljivo da nitko nije odustajao od projekta. Whitehead je uložio previše, a i namirisao je i veliki pro-fit, jer znao je da su rat i ratna industrija neiscrpan izvor prihoda, to mu je bilo dovoljno da ne dozvoli da mu jedan takav izum i prilika za zaradu iscure iz ruku.
Zarada je morala biti ogromna. To se ponajbolje vidi po palačama koje su iznikle iz sjemena torpeda. Zanimljivo je da su od torpednih novaca nikle tri velike palače. Jednu je izgradio Whitehead, drugu Ciotta, dok treću, koliko god se to činilo logičnim nije sagradio Ivan Luppis već Annibale Ploech, glavni inženjer Whiteheadove tvornice.
A što se zapravo zbilo i zašto se dogodilo upravo tako, ne zna nitko. Ono što se zaista zna je da su se Luppis i Witehead jako posvađali. Je li uzrok svađe bio gore opisani san ili nečija pohlepa, to se ne zna, a neće se nikada ni saznati. Najvjerojatnije oboje. Povijest još samo bilježi da je odmah nakon što je sklopljen ugovor o otkupu izuma raskinut stari ugovor po kome se zarada dijeli 50 Whiteheadu, 40 Luppisu i 10 Ciotti te je napisan novi u kome piše da novci od prve prodaje pripadaju isključivo Luppisu, ali kasnije više nema nikakvih prava na torpedo. Whitehead je tim ugovorom postao isključivi vlasnik i korisnik ovog izuma.
Luppis je razočaran iz istih stopa napustio Rijeku i paklenu napravu, začetu u njegovoj glavi. Povukao se u svoju vilu na jezeru Como blizu Milana. Živio je skromno i povučeno u svojevoljnoj izolaciji. Nije više kontaktirao ni s kim. Jednostavno nije želio, čak ni sa starim prijateljima. On je zaboravio druge i drugi su zaboravili njega. Polako je venuo poput nekog cvijeta na mrazu čekajući da privede svoje dane kraju.
I kao da je sudbina na kraju povukla svoj zadnji potez pun ironije. Umro je 21. siječnja 1875. Samo jedan dan nakon što je u njegovom rodnom gradu otvorena prva tvornica torpeda u svijetu.