Od prapočetaka do propasti Zapadnog Rimskog Carstva – Veslo i jedro, luk i strijela « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Veslo i jedro, luk i strijela

Prve borbene taktike bile su da su se brodovi postrojavali u borbeni poredak vrste, koji je omogućavao optimalnu uporabu kljuna i drugog naoružanja. Sa ciljem obuhvata, krila borbenog poretka jačeg, povijana su prema naprijed, dok bi slabija strana u sukobu, da to spriječi, povijala krila unazad. Osim toga, sprečavanje obuhvata postizalo se i oslanjanjem jednog ili oba krila na obalu, budući da su se borbe uglavnom vodile u obalnim vodama.

Povijest čovječanstva je zapravo povijest jednog trajnog sukoba s povremenim kraćim razdobljima mira. A ratovalo se baš svugdje. Prvo na kopnu, pa onda i na moru da bi se u prošlom stoljeću rat preselio i u zrak. Što nam sad preostaje? Rat u svemiru!? Ipak bez obzira na sve, jedna od tih povijesti ratova je i do današnjih dana uspjela sačuvati ono malo ljudskosti koliko rat to može dopustiti, a to je rat na moru i oko njega. Kroz nekoliko sljedećih nastavaka ćemo vas nastojati upoznati s onim brodovima koje je čovjek osmislio i namijenio im ulogu spasitelja obale ili vražjeg sluge, pitanje je s koje se strane gleda. Ali prije no što je postao oružjem brod je morao proći svoj put, a to je sudeći po dostupnim nam tragovima teklo ovako…

Egipat

Godine 1951. ugledni hrvatski arheolog prof. Grga Novak obznanio je svijetu da je na lokalitetu poznatom kao Grapčeva špilja na rodnome mu Hvaru otkrio najstariji crtež broda u Europi, i to na odlomku neolitičke zemljane posude za koju je nepobitno utvrđeno da potječe iz 2500 -3400 g. pr. Kr!
Crtež bi mogao prikazivati brod sa zavinutim pramcem, dva jedra i kosim krmenim veslom, no ako ga okrenemo, mogao bi, držali su neki, prikazivati možda neku životinju, recimo, mamuta. Što je vjerojatnije?
Prije svega, nalaz pripada neolitičkoj kulturi, dakle, tami jedne špilje, staništu i skladištu predmeta svakodnevne uporabe ili pak ritualnih značenja, no špilja se nalazila, i još je uvijek, na već trajno oblikovanoj sunčanoj strani svijeta, u arkadijskom ugođaju kojemu se čini neprispodobivim klanjanje tamo nekome mamutu, i tada već davno okovanom u debelome milenijskom ledu. S druge pak strane, ljudi borave u špilji, kamen im je sve, bilo kakav metal još je daleki san, a brod s krhotine ima jedra, vesla, kormilo. Ljudi žive u špilji, ali pogled im brodi pučinom kojom će jednom doći brod, pravi brod (ako već nije?) a ne izdubeno deblo, izvučeno na žalu pod njihovim nogama, i donijeti im (ako već nije?) lijepo ukrašene zdjele i druga čudesa, djela dalekog praktičnog uma.
Brod u neolitiku!? Je li to moguće?
Odgovor, čini se, krije se u Egiptu, u kojemu je i neolitik vjerojatno izgledao drukčije nego u europskim bespućima, možda manje mračan, ali zasigurno s više misterija i glamura. Nije tajna da je brod u ikonografiji ovoga, sve prije nego li pomorskog naroda, igrao vrlo važnu ulogu o čemu svjedoče brojne slike na stijenama grobnica, na vazama i različitim ukrasnim predmetima, ali i na veličanstvenim reljefima što ih visoko nad svjetinom podizaše vladari da ovjekovječe svoja velika pomorska, doduše, dužobalna putovanja. Tajna egipatskog interesa za brod leži, čini se, u prozaičnoj činjenici da su modeli brodova, pronađeni u grobnicama, trebali poslužiti pokojnicima da lakše stignu u smrtnicima nedokučivi Abydos. Najstariji model broda, izrađen u te-rakoti, potječe iz doba oko 5000 g. pr. Kr. i kao svaki onovremeni monoksil (po naški ladva iliti izdubeno deblo) teško da je mogao ponijeti više od par duša, ma koliko lake bile, no kasniji brodovi, barem sudeći prema reprezentativnim modelima, obilovahu svakojakim komforom za biranu posadu.
Jer u razdoblju koje slijedi, a to je još uvijek tek četvrto tisućljeće prije Krista, egipatski brodovi već razapinju jedro, dugi red veslača vesla s nečim sličnijim lopaticama nego pravim veslima, dok s krmenim lopatama kormilare. Karakte-rističan brod toga razdoblja, s visoko uzdignutim krajevima pramca i krme (tim putokazom za buduće, antičke i srednjo-vjekovne generacije brodograditelja) pripada tipu tzv. horuskog broda.To je razdoblje neolitika na egipatski način, obojenog bakrom i slikovnim pismom.
Brodovi se grade od papirusa, tog, uz kamen i pijesak, univerzalnog egipatskog građevnog i pisaćeg materijala. A gradili su ih tako da su svežnjeve papirusa povezivali pomoću užadi i komada kože, što se zadržalo kao element čvrstoće i na prvim egipatskim drvenim brodovima (2800 g. pr. Kr.), građenim najvjerojatnije od palminog drveta.
Da je pri spajanju ovih svežnjeva ili dasaka (bez rebara i kobilice!) bilo presudno uže koje je spajalo pramčani i krmeni uzdignuti kraj broda, svjedoči nam prvi (1969.) -neuspješni - pokušaj slavnog pionira plovidbe primitivnim plovilima, norveškog antropologa Thora Heyerdahla, odlučnog u nakani da dokaže ili barem pokaže, da su civilizacije starog Egipta i starosjedilaca Amerika znale jedna za drugu i da je komunikacija morem, čak i onovremenom pomorsko-brodograđevnom tehnikom bila moguća. No njegov se prvi brod, bolje rečeno, čamac od papirusa uslijed nedosljednog pridržavanja uputa s fresaka jednostavno raspao na samo 600 NM od otočja Barbados. Drugi čamac, Ra II, bio je bolje sreće na putu preko Atlantika, zahvaljujući jakom poveznom užetu. Još bolje sreće bila je poduzetna egipatska kraljica Hatšepsut, koja je u čast svoje ekspedicije oko 1500. pr. Kr. u zemlju Punt (vjerojatno današnja Somalija) dala izraditi glasoviti reljef u Deir al Bahariju, koji nam zorno svjedoči o onovremenoj egipatskoj ars navalis. No stanimo načas.
Novo je, prije svega, priča o ratnome brodu. Gdje u ovome svemu ratni brod?
Kao što se ne zna kad je naš zajednički predak s plutajućeg debla sjeo u izdubeno deblo, kojemu je bio u stanju mijenjati barem pravac plovidbe, da bi se potom iz takvog debla uzverao u prvi pravi brod, tako ni ne znamo kad je s tog broda (ili možda ipak s debla?) odapeta prva strijela ili bačeno prvo koplje. No zasigurno znamo da se prvi dokumentirani sraz ratnih brodova u povijesti odigrao 1190. pr. Kr. kod utvrde Pelusium, na tadašnjem rukavcu Nila, oko 30 km istočno od današnjeg Port Saida. Pobjednici u ovom boju Egipćana i ljudi s mora bili su, dakako, podanici Ramzesa III, ovjekovječeni na reljefu u Medinat Habuu, kojom prilikom je, nakon omekšivanja protivnika lukom i strijelom (iz naslova ove priče), isti dokrajčen klasič-nim abordažom, tim omiljenim načinom rješavanja pomorskih bojeva kroz stoljeća.

Feničani & Minojci

Egipćani su zadužili svjetsku brodogradnju brojnim izumima poput vesla, jedra, kormila (krmilnog vesla), pa čak i izviđačkoga koša na jarbolu. Svjetsko su pomorstvo pak zadužili či-njenicom da su bili učitelji mnogim drugim pomorcima, od kojih su neki, kao što to obično biva, nadmašili učite-lje. Možda su upravo takvi i doplovili do špilje iz početka ove priče.
Bez sumnje najtalentiraniji egipatski učenici bijahu Feničani, najbolji pomorci i brodograditelji svoga vremena. Ironijom sudbine, ovi vrsni knjigovođe, štoviše, izumitelji alfabeta (oko 1500. pr. Kr.), nisu za sobom ostavili nikakvih knjiga već svega nekoliko natpisa i, nek' se nađe, nešto kovanog novca. Oni, uostalom, sebe nisu ni nazivali Feničanima već Sidoncima, po Sidonu, jednom od njihova dva (uz Tir) najvažnija grada. Kad su Grci prvi put došli u dodir s ovim, od sunca opaljenim mornarima nazvali su ih phonoi, to jest, crveni kao krv, dok su za Egipćane Feničani bili tek Azijci (eg. Fenhkw). Bilo kako bilo, Feničani si-gurno ne vuku podrijetlo od pojma ptice Feniks, koja se obnavlja iz vlastita pepela, budući da su kao narod, za razliku od žitelja svojih uspješnijih kolonija (Cadiz, Kartaga, Marsej, Sicilija) praktički nestali, pa ova legenda baš i ne drži vodu.
Herodot priča o feničkoj mornarici koju je egipatski faraon Neko II (6. st. pr. Kr.) unajmio za put oko cijele Afrike. Ne zna se dokle je ova ekspedicija stigla, ali se zna da su Kartažani, ti najtalentiraniji fenički kolonisti, prije svog zlohudog kraja istražili zapadnu obalu Afrike sve do rta Blanco, tisuću i petsto milja od Gibraltara. I ne samo to, Feničani su se svojim brodovima otiskivali i daleko na sjever, u potrazi za dragocjenim kositrom te jantarom, koji je rimskim femmes fatales, vjerovali ili ne, bio glavnom sirovinom za bojenje kose u, pogađate, crveno.
O svojim brodovima, osim na sitnome novcu, Feničani nisu ostavili nikakvog dubljeg traga. Drugi pak o njima svjedoče kao o nadaleko traženim brodograditeljima u libanonskoj cedrovini, koji su pak egipatskim izumima dodali i neke svoje, vrlo praktične: sidro i kolotur. Ovi samozatajni moreplovci, za neke samo svjetski torbari, za druge, zlosretnije, i prvi graditelji dugih brodova, čitaj, prvi svjetski gusari, zadovoljili su s neobičnim znakom raspoznavanja, naime, s likom konjske ili, s oproštenjem, magareće glave na pramčanoj statvi.
Ove glave, a osobito glavni fenički izum - ubojiti podvodni kljun - vidimo na likovnim prikazima asirskih ratnih brodova. Naime, mezopotamske kulture, i ne samo one, čekaše da dođu na red u feničkim brodograđevnim knjigama narudžbi, koje se, imajući u vidu njihov legendarni poduzetnički duh, zasigurno nisu temeljile na subvencijama, a kamoli na sanacijama gubitaka kao ovovjekom izumu s ovih strana, jer im je bilo jasno da bi trpajući u vreću bez dna ubrzo ostali bez gaća.
Još jedna pomorska kultura, prije grčke, a možda i feničke, zaslužuje dužnu pažnju - legendarna minojska kultura Krete. Ova kultura, koja je u mraku neolitika upoznala bakar (3400. pr. Kr.), a nešto kasnije još sjajnije zlato i srebro, već zarana razvija metalurgiju (glasoviti bodeži!) te obojenu keramiku, od koje je jedan primjerak s crtežom broda, tko zna kako, možda i doplovio do onovremenih naših strana.
Kao i Feničani, shvaćaju vrijednost kositra jer već 2400 pr. Kr. proizvode broncu, materijal idealno otporan na atmosferilije. Izvanredno plodonosan razvoj kretske kulture 1400. pr. Kr. naglo je prekinut, vjerojatno ahajskom najezdom, no uspomena na pomorsku moć Krete sačuvana je u starih Grka. Tako Homer govori o 50 kretskih brodova, učesnika u trojanskom ratu, a Herdot i Tukidid zlatno razdoblje ove države nazivaju Kretskom talasokracijom, dakle, vladavinom morem.

Grci & Rimljani

Ukoliko su Egipćani, ako ništa drugo, potaknuli Feničane da grade prve prave trgovačke i ratne brodove, utoliko su Feničani bez sumnje utjecali na brodograditeljsko umijeće Grka, o čemu su Grci, kao i o svemu ostalome, ostavili neusporedivo više tragova. Tako je prvi pravi antički ratni brod upravo slavna grčka trijera, galija, koja je bez obzira na kasniji izum vatrenog oružja, kroz sljedećih više od dvije tisuće godina ostala jednaka kako u pogledu pogona (vesla, jedro) tako i u pogledu dimenzija, prije svega gaza i duljine, budući da su ograničenja mehaničkih svojstava brodograđevnog drva (hrast, crnogorica) ostala jednaka do današnjih dana. Pogon, barem onaj veslački, je kod Grka bio iznimka utoliko što su veslači bili slobodni ljudi, što je bilo potpuno u skladu sa sjajnim demokratskim zasadama ovog naroda koji se na njegovu sreću ili nesreću uostalom nikad nije ni razvio u imperijalnu silu poput, recimo, Rima, čiji su veslači, prikovani za svoje klupe i vesla, tonuli zajedno s brodovima.
Kad smo već započeli priču o galiji, valja istaknuti da su barem namjere vlasnika bile takve da takav brod što je moguće više koristi snagu vjetra, a tek potom snagu veslača, i to neposredno prije i za vrijeme okršaja, ukoliko se radilo o ratnome brodu, odnosno u slučaju bonace, ukoliko se radilo o trgovačkom brodu. No kako je Sredozemlje, to jezero galija, često bez vjetra, zna se kakva je sudbina bila predodređena veslačima, pogotovo robovima.
Najjaču ratnu mornaricu od svih grčkih gradova država imala je, dakako, Atena, iako su, po Tukididu, Korinćani prvi razlikovali trgovačke (okrugle) i ratne (duge) brodove. Uspon atenske mornarice pada u 6. st. pr. Kr. kad je uslijed naglog razvoja robne proizvodnje i porasta pomorske trgovine započela traj-na orijentacija te u početku zemljoradničke zajednice na brodogradnju odnosno pomorsku privredu.
Dobrom organizacijom popune ratne mornarice tako da je država naukrarijama (naus-brod, krasros-glavar broda) davala gole brodove, s tim da je njihovo opremanje i održavanje palo na prvu klasu građana, a popunjavanje posadama na četvrtu, još uvijek slobodnu klasu (siromašni seljaci, pomorci, ribari), Atena je spremno dočekala vrijeme grčko-perzijskih ratova (492-449. pr. Kr.). Tako je u svega dvije godine (482-480.), zahvaljujući Temistoklu, izgrađeno ravno 100 trijera, pa je uoči trećeg, sudbonosnog pohoda Perzijanaca, atenska flota brojala oko 200 moćnih trijera, superiornih tromim per-zijskim brodovima, što je bilo odlučujuće za ishod bitke kod Salamine.
Pa kako je izgledala trijera, odnosno njena rimska inačica, trirema?
Valja naglasiti da još uvijek ne postoji jedinstven stav stručnjaka, prije svega o rasporedu veslača, odnosno broju vesala, pa čak i paluba. Naime, Grci su ostavili izvjesne pisane i likovne tragove o trijerama, barem o dimenzijama i naoružanju, dok su nam pak ostavili dileme o pogonu, onom ljudske, ručne, prirode. Franc. pomorski arheolog A. Jal utvrdio je da je trijera bila duga impozantnih 42 m, široka 5,80, nadvođa 2,55 m, te gaza 1,80 m. Posada je pak brojala 200 ljudi, no dilema nije jedrilje (križno jedro na jednom jarbolu) već raspored veslača. Prema prvim izvorima, trijera je imala tri reda vesala i to 62 u gornjem te po 54 u srednjem i donjem redu, no može li se na taj način na ovako relativno uskome brodu uopće veslati, pogotovo na valovitome moru?
Da bi riješio ovu dilemu, tad još dokoni francuski car Napoleon III. vele, pasionirani ljubitelj klasičnih starina, odlučio je 1851. dati izgraditi trijeru u naravnoj veličini, s tri reda vesala. Gradnjom je rukovodio čuveni brodograditelj Dupuy de Lome u dogovoru s Jalom. Brod je zaplovio najprije na Seini a zatim i na moru, no rezultati su bili porazni, brod se jedva micao s mjesta. A kako i ne bi kad su najviša, dakle, najdulja vesla bila duža od 10 m te, u skladu s tim, izuzetno teška. Stoga je među nekim stručnjacima prevladao stav da se u slučaju trijere (trireme) ne radi o broju redova vesala već o broju ljudi na svakom veslu dok su pak legende o penterama, hekserama itd. odbačene kao plod mašte, zajedno s Kentaurima i različitim nemanima, prikazanim na likovnim prikazima grčkih brodova. Glavno je naoružanje trijere bio kljun (grč. embolon, lat. rostrum), okovan metalom, ugrađen na prednjem dijelu broda, naravno, malo ispod vodne linije. Međutim, valjalo je  kljunom znati, bolje rečeno imati sreće, pa pogoditi protivnički brod tako da se ne ošteti vlastiti, budući da se znalo dogoditi da oba broda potonu istovremeno.
Za razliku od Rimljana, Grci su od bacačkih sprava koristili samo one koje su izbacivale kratka koplja i strijele, a za-nimljivo je da je svaka trijera imala samo po deset vojnika (epibata) za vođenje abordažne borbe što je, dakako, bilo premalo pa se u zauzimanje neprijateljskog broda zasigurno uključivao i određeni broj veslača, što je očiti grčki specifikum.
Gdje su se uopće u antičko doba odigravale pomorske bitke? U principu, blizu obale, i to iz jednostavnog razloga što se na tim, ipak relativno nevelikim brodovima nalazilo mnoštvo veslača, mornara i vojnika, koje je bilo nemoguće hraniti niti nekoliko dana, a kamoli im na brodu naći ležaj. Stoga su antički ratni brodovi prvenstveno iz logističkih razloga redovito plovili blizu obale, gdje su se onda i sukobljavali s protivničkim brodovima, na očigled nijemih ili pak oduševljenih navijača s kopna.
Ishodima ovih bitaka ponekad je znao pripomoći i poneki deus ex machina poput, recimo, povoljnog zapadnog vjetra koji je kod Salamine (480. pr. Kr.) per-zijskim teškim brodovima znatno otežao, a Grcima znatno olakšao manevriranje u tjesnacu, kako, između ostalih, svjedoči i Eshil, koji je u boju i sam sudjelovao te ga ovjekovječio u Perzijancima.
U drugoj pak čuvenoj antičkoj pomorskoj bitci, onoj kod Akcija, na ulazu u Amvrakijski zaljev (31. pr. Kr.), rimskoj pobjedi pridonijeli su, prema legendi, Liburni, zakleti neprijatelji Rima, svojim brzim i okretnim brodovima. Međutim, teško je zamisliti da je uzor rimskim liburnama moglo biti brodograditeljsko umijeće ilirskih Liburna, vještijih u gradnji manjih prepadnih (gusarskih) brodica, no ne samo Plutarh već i Vegecije, doduše, puna četiri stoljeća kasnije (Epitoma rei militaris), tvrdi da je Antonije kod Akcija bio poražen najviše zaslugom liburnskih brodova, pa ih je August odlučio uvesti u rimsku flotu kao zamjenu za spore i trome trireme.
Arsenal pak bojnih naprava rimskih liburni bijaše zaista impresivan: osim standardnog kljuna glavno im je oružje bio ovan (aser), drvena greda s okovanom glavom, koja je visjela na jarbolu a služila je za probijanje bokova i palube, zatim kose (falces) za rezanje opute a time i križa s jedrom na glave mornara čime bi se, osim pomutnje, protivnički brod onesposobio za jedrenje i manevriranje, nakon čega bi se takav brod privukao kukama (harpago) da bi legionari, najbolji kopneni vojnici tadašnjeg svijeta, mogli obaviti svoje. Osim ovih naprava liburne su znale biti opremljene i vrhuncem onodobne brodske artiljerije, bacačima kamenja i metalnih kugli (scorpioni, fustibuli, onagri).
I na kraju, nekoliko riječi o taktici borbe antičkih ratnih brodova na vesla.
Brodovi su se postrojavali u borbeni poredak vrste, koji je omogućavao optimalnu uporabu kljuna i drugog naoružanja. Sa ciljem obuhvata, krila borbenog poretka jačeg, povijana su prema naprijed, dok bi slabija strana u sukobu, da to spriječi, povijala krila unazad. Osim toga, sprečavanje obuhvata postizalo se i oslanjanjem jednog ili oba krila na obalu, budući da su se borbe uglavnom vodile u obalnim vodama. U obrani je pak ponekad primjenjivan borbeni poredak kruga, s kljunovima brodova prema van.
I tako je carstvo vesala i jedara te luka i strijele potrajalo sve do propasti Zapadnog Rimskog Carstva, ali i puno kasnije. No o tome ćemo u sljedećem nastavku.