Razvoj torpeda i podvodnog oružja « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Razvoj torpeda i podvodnog oružja

Torpedo se tijekom Prvog, a pogotovo Drugog svjetskog rata pokazao iznimnim oružjem silne razorne moći. Torpeda su skoro natjerala Veliku Britaniju da poklekne okovana njemačkom podmorničkom blokadom koja je probijena tek potpunom promjenom taktike i plovidbe u konvojima pod oružanom zaštitom, i probijanjem njemačke šifre Enigma. Svršetkom rata mnogi su se nadali kako su sva oružja zauvijek zašutjela, i da je rat kojim su trebali biti svršeni svi ratovi napokon završen. Nažalost, prevarili su se...

Torpedo od Drugog svjetskog rata do šezdesetih godina 20. stoljeća

Razvoj torpeda prva dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata nije bio osobito intenzivan. Možda razlog ovoj činjenici valja tražiti u politici naoružavanja velikih sila nakon rata, a koja se svodila prvenstveno na uvođenje nuklearnog oružja, koje je samo po sebi iziskivalo golema financijska ulaganja, jednako kao i skupi razvoj nosača nuklearnih glava: balističkih i taktičkih raketa, strateških bombardera te, konačno, podmornica s nuklearnim pogonom.
Torpedo je nekako u ovoj utrci dospio u drugi plan.
U tom se razdoblju sustavnije radilo jedino na usavršavanju pogona torpeda. Još krajem rata uvedena su nova rješenja, u prvom redu elektromotorni pogon iz energije akumulatorskih baterija, što se zadržalo do danas. Naravno, prvi izvori napajanja električnom energijom bile su relativno teške olovne baterije, koje je kasniji napredak svodio na sve lakše i pouzdanije izvore, poput kombinacija srebro-cink, voda-litij, aluminij-srebrni oksid itd.
Osim ulaganja u nuklearne oružne sustave, razlog stagniranja razvoja torpeda u poslijeratno vrijeme valja tražiti i u općem uvjerenju da će torpedo zbog skromnih dometa i dugog vremena kretanja od lansirne platforme do cilja biti istisnuto raketnim oružjima, koja su se razvijala za  brodsku i protubrodsku borbu na relacijama brod-brod, zrakoplov-brod, brod-zrakoplov te, konačno, brod-podmornica i podmornica-brod.
Ovo je uvjerenje u najvećoj mjeri bilo opravdano za torpeda lansirana s površinskih brodova na površinske ciljeve (brod-brod), od čega se, uvođenjem protubrodskih raketa šezdesetih godina, i odustalo. Međutim, određeno vrijeme nakon izrazite dominacije raketa za protubrodsku borbu pojavile su se i razmjeno djelotvorne metode u proturaketnoj obrani, a konačno se i spoznalo da zamišljene rakete podmornica-brod, zbog niza tehnoloških i taktičkih razloga neće biti pouzdano i učinkovito oružje, a o cijeni razvoja da se i ne govori.
Zbog toga se, usporedo s porastom značaja uloge podmornica u pomorskom ratovanju, došlo do dviju spoznaja, značajnih za ubrzani razvoj torpednog naoružanja: a) torpedo ostaje jedino djelotvorno oružje za borbu protiv podmornica, bilo da se lansira s površinskog broda, druge podmornice, letjelice (zrakoplov, helikopter) ili se pak donese raketom, i b) torpedo kao taktičko oružje podmornice za napad u borbi protiv površinskog broda ili druge podmornice sve više dobiva na značenju, tim više što se ionako rijetke taktičke rakete podmornica-brod lansiraju kroz torpedne lansirne cijevi.

Značajke suvremenog torpednog oružja

Trup suvremenog torpeda je plašt od čeličnog lima, pred koji se postavljaju gotovo ekstremni zahtjevi: radne dubine do 1.000 m, smanjenje površinskih neravnina i izdanaka, zbog manjeg šuma trupa, od najviše 0,025 mm, eliminacija rezonantnih svojstava trupa kako bi se što više smanjio prijenos šuma pogonskog stroja na glavu za samonavođenje te u okolnu vodu itd. Zbog toga su suvremena torpeda izrazito glatka, najčešće presvučena tankim slojem sintetičkog materijala, te se, osim općim izgledom, osobito prednjeg dijela trupa (whale nose), značajno razlikuju od torpeda iz Drugog svjetskog rata, načičkanih različitim izdancima.
Izbjegavanje čak i najmanjih ogrebotina na trupu torpeda dovelo je do uobičajene prakse da su suvremena torpeda, od isporuke iz tvornice pa sve do uvlačenja u lansirne cijevi, zaštićena posebnim omotačem od nezapaljivog materijala.
Osim nabrojanih značajki trupa, suvremeni torpedo se bitno razlikuje od svojih prethodnika sustavom vođenja, odnosno samonavođenja. U tom pogledu postoje žicom (točnije rečeno, provodnikom) vođena torpeda, te torpeda s glavom za samonavođenje, odnosno u nekim izvedbama kombinacije oba sustava.
Za vođenje torpeda koristi se provodnik s više od jednog izoliranog vodiča (žice), kroz koji se najčešće u digitalnom obliku obavlja komunikacija između samog torpeda i lansirne platforme (broda, podmornice). Provodnik mora biti vrlo malog promjera, visoke prekidne čvrstoće i podatan za odmotavanje bez stvaranja petlji. Duljine provodnika su do 25.000 m, s tim da je veći dio provodnika namotan na bubnju u torpedu, dok se ostatak nalazi na lansirnom uređaju.
Glava za samonavođenje, koja je uvedena nakon primjene žice/provodnika za vođenje, sastoji se u načelu od pasivnog i aktivnog sonara. Glava, taj mozak torpeda, mora istovremeno udovoljavati nizu vrlo složenih zahtjeva, kao što su: a) maksimalna mogućnost razlikovanja cilja od šuma okoline, b) visoka mogućnost razlučivanja signala stvarnog cilja od signala namjernog ometanja i c) zadovoljavajuće funkcioniranje i u uvjetima loših hidroloških prilika (plitko more, različiti toplinski slojevi, zaleđena površina itd). Glava suvremenih torpeda, namijenjenih uništavanju velikih podmornica, mora na završnom dijelu putanje usmjeriti torpedo na udar pod pravim kutom budući da je samo tako omogućena penetracija kroz čvrsti trup podmornice. Posebna je značajka inteligencije glave za samonavođenje torpeda u pravilnom odmjeravanju pasivnog i aktivnog režima sonara, što ovisi o datoj situaciji, vodeći se pritom filozofijom da se snažni aktivni sonar uključuje samo kratkotrajno, kako bi se umanjila mogućnosti otkrivanja i izbacivanja protumjera od strane cilja, dok se pasivni sonar koristi sve dok se u uvjetima slučajnih ili namjernih smetnji još uvijek može razlikovati signal koji potječe od cilja.
U odnosu na Drugi svjetski rat došlo je i do značajnih promjena u koncepciji i konstrukciji bojeve glave torpeda. Naime, bojeve glave s klasičnim eksplozivima (TNT) ne mogu zadovoljiti zahtjeve suvremenih brodskih, a osobito podmorničkih konstrukcija. Danas se u tu svrhu koriste različiti visokorazorni eksplozivi 3-4 puta brizantniji od TNT, namijenjeni razaranju čvrstih trupova velikih podmornica, koji su izuzetno čvrsti s obzirom ogromne tlakove velikih radnih dubina, za što su razvijeni i posebni upaljači. Naime, takve podmornice imaju vrlo velik razmak između lakog i čvrstog trupa, čak do 4 m, tako da se upaljači, odnosno naboj najčešće koriste za tzv. dvofazno razaranje, pri čemu jedan (manji) dio naboja ruši vanjski, laki trup, omogućavajući prodor torpeda do čvrstog trupa, nakon čega se uz neposrednu blizinu čvrstog trupa aktivira glavnina naboja.
Daleko bi nas odvelo opisivanje ostalih dijelova suvremenih torpeda, osobito složenog sustava upravljanja, propulzijskog kompleksa itd. no možda će čitatelje više zanimati neke značajke suvremenih torpeda pojedinih svjetskih ratnih mornarica.
Tako npr. Francuzi koriste teški torpedo kalibra 533 mm oznake F17, s elektromotornim pogonom (srebro-cink baterije) s dva kontrarotirajuća propelera na istoj osovini, brzine 40 čv, doplova od 20 km, operativne dubine do 600 m. Ova se torpeda koriste protiv kapitalnih površinskih brodova, dakle, lansiranjem iz podmornica, ali se montiraju i na same kapitalne brodove za borbu protiv podmornica. Torpedo je zanimljiv po kombiniranom sustavu vođenja, dakle žicom (provodnikom) u prvoj i najduljoj fazi putanje, a potom glavom za samonavođenje. Pritom se za napad na površinske brodove koristi isključivo pasivni sonar, koji se za podmornice koristi sve do završne faze napada, kad se uključuje aktivni sonar.
S obzirom na narav svojih teritorijalnih voda kao i navodnu stalnu hladnoratovsku prijetnju baltičkog susjeda Rusije, Šveđani su se od početka orijentirali na laka torpeda kalibra 400 mm tipa TP41 do TP45. I ova torpeda koriste žičano navođenje te glave za samonavođenje, a odlikuju se mogućnošću promjenljivih brzina na putu do cilja. Sustav samonavođenja je optimiziran osobito protiv tihih podmornica u plitkim vodama, a može pratiti nekoliko ciljeva istovremeno. Sam sustav žičanog vođenja omogućuje čak 80 različitih vrsta poruka između torpeda i lansirne platforme i obratno.
Zanimljiv je trnovit razvojni put koji je prošla britanska kraljevska ratna mornarica dok je došla do prvih zadovoljavajućih rješenja torpednog oružja. Naime, taj je razvoj, praćen brojnim neuspjesima, potrajao više od tri desetljeća (!) da bi Ujedinjeno Kraljevstvo tek krajem osamdesetih dobilo prve učinkovite primjerke dvonamjenskih teških torpeda Mark 24 Tigerfish, predviđenih prvenstveno za lansiranje iz britanskih nuklearnih podmornica. Brzina im se procjenjuje na oko 50 čv, doplov do 39 km, a operativna dubina do 610 m.
Sličan, dugotrajan put razvoja prošli su i drugi tipovi britanskih torpeda poput ambiciozno zamišljenog Spearfisha s 300 kg eksploziva, predviđenog za dvofazno razaranje sovjetskih nuklearnih podmornica. Ovaj se torpedo razlikuje i pogonom od onih uobičajenog tipa. Naime, umjesto elektromotornog pogona spregnutog preko reduktora na dva kontrarotirajuća propelera, Spearfish koristi plinsku turbinu na tekuće gorivo, koja okreće posebnu vrstu mlaznog propulzora (pump-jet).        
Daleko više uspjeha od Engleza u razvoju torpeda imali su Amerikanci, koji bilježe kontinuirani razvoj ovog oružja, počev od zrakoplovnih Mark 24 (Fido) koji su u razdoblju Drugog svjetskog rata potopili čak 68 podmornica (!), da bi već pedesetih godina prošlog stoljeća proizveli, također protupodmornički, torpedo Mark 44 kalibra 324 mm, i to u više od 10.500 primjeraka, najprije za lansiranje iz zrakoplova, a zatim i s brodova savezničkih ratnih mornarica.  Nakon ovog torpeda slijedio je još uspješniji Mark 46, istog tipa i namjene, no značajno poboljšanih svojstava, s novim pasivno/aktivnim sonarom sposobnim za otkrivanje najsuvremenijih podmornica, uključivo i onih nekoć sovjetskih, a danas ruskih, obloženih specijalnim (anehoičnim) materijalima za smanjenje emisije podvodnog šuma. Ovaj je tip torpeda, proizveden u impozantnih 20.000 primjeraka, osim matičnoj ratnoj mornarici, prodan u još 22 svjetske ratne mornarice, a projektiran je i za ispaljivanje iz helikoptera no, naravno, znatno je manjeg dometa od teških torpeda.
Kad već govorimo o teškim torpedima, Amerikanci i na ovom području bilježe kontinuirani napredak, imajući u vidu nagli razvoj sovjetskih nuklearnih podmornica u drugoj polovici prošlog stoljeća. Ponešto usporeni razvitak američkih teških protupodmorničkih torpeda  kalibra 533 mm tipa Mark 48 nakon više godina ugovaranja i poništavanja ugovora s posrnulim proizvođačima, naglo je ubrzan pojavom sovjetskih podmornica tipa Alfa brzine 40 čv i velike dubine ronjenja. Zanimljiv je pogon ovih torpeda - povratak na klipni stroj na tekuće gorivo. Impresivne su performanse torpeda Mark 48: brzina 55 čv, domet 46 km te radna dubina 914 m.
I konačno, na kraju ovog prikaza razvoja suvremenih torpeda red je da se vratimo ocu torpeda, Robertu Whiteheadu. On, odnosno njegovi nasljednici, kao što je poznato, otvarali su pogone diljem svijeta u vrijeme kad je riječka tvornica bila neprikosnoveni proizvođač moćnog podvodnog oružja. No, do današnjeg je dana opstala, i dalje vrlo dobro posluje, samo jedna tvornica s njegovim imenom - talijanska tvornica torpeda Whitehead (bivši Whitehead Motofides) iz Livorna. Najuspješniji proizvod ove tvornice je laki protupodmornički torpedo A244 kalibra 324 mm, prodan u oko 1.200 primjeraka u nekih 15 svjetskih ratnih mornarica. Budući da je namijenjen i zrakoplovima, ovaj je torpedo opremljen isključivo s glavom za samonavođenje, sposobnom za ponovni napad (re-attack) torpeda u slučaju promašaja.

U što se konačno prometnuo vražji sluga

Kao što je već rečeno, razvoj raketnog protupodmorničkog oružja počeo je vrlo ambiciozno u vrijeme službeno otpisanog klasičnog torpednog oružja, dakle, ranih pedesetih godina prošlog stoljeća. Cijela se zamisao najprije svodila na to da se torpedu, namijenjenom protupodmorničkoj borbi, poveća doseg i brzina, tako da se do cilja donese zrakom, ali ne zrakoplovom već raketom. Tako su Amerikanci već 1952. započeli s razvojem oružja kodnog naziva RAT (Rocket-Assisted Torpedo) na bazi torpeda Mark 44, no istovremeno započinju i s razvojem, doslovno, dubinske bombe na cilj donesene raketom (rocket-propelled depth charge). Oba su programa 1956. ujedinjena u ASROC (Anti-Submarine Rocket). Razvoj ovog protupodmorničkog oružja, namijenjenoga površinskim brodovima, potrajao je do 1961., kad je i službeno postalo operativnim, te postavljeno na brojne američke te savezničke ratne brodove.
ASROC je u međuvremenu doživio brojne modifikacije, uključivo i mogućnost vertikalnog lansiranja iz silosa (VLA), no izvorno se radi o torpedu Mark 46, dodatno opremljenim raketnim motorom (boosterom) za let zrakom, da bi se nakon spuštanja u more aktivirao sam torpedo. Brzina oružja u zraku je 0,9 Macha, a domet 10 km.
Drugačijim su putem na ovom području krenuli Francuzi (Malafon) i Australci (Ikara), čija su protupodmornička oružja, za razliku od ASROCA, čiste rakete, no čiji su se brojni nedostaci vrlo brzo pokazali u praksi, te se već odavno ni ne proizvode.
Šveđani su se pak držali jednostavnijeg koncepta raketnih bacača Bofors 375 mm, razvijanih još od 1948., na bazi iskustava iz Drugog svjetskog rata. Radi se naravno, o navođenom oružju ograničenog dometa do 3 km. Za manje brodove Šveđani su proizveli bacače granata (grenade launcher) tipa Elma, vrlo malog dometa, do 350 m i mase 4,35 kg. Ovim oružjem, čija je deklarirana namjena prisiljavanje podmornica da izrone (ma što to značilo), opremljene su i finske korvete tipa Helsinki, odnedavno u sastavu HRM.
I konačno, Rusi, odnosno SSSR. Oni su promptno reagirali na razvoj američkih strateških nuklearnih podmornica ne samo gradnjom vlastitih podmornica i velikih protupodmorničkih brodova, već i razvojem protupodmorničkog raketnog oružja s nuklearnim eksplozivnim punjenjem, poznatog pod NATO kodnim nazivom SS-N-15 Starfish/ SS-N-16 Stallion. Zna se samo da su ovim oružjem (bile) naoružane ruske podmornice ubojice podmornica (hunter killer) tipa Victor, Papa i Alfa i da se rakete dometa oko 37 km lansiraju, naravno, iz torpednih cijevi.
Rusi su, međutim, nakon dugog razvoja ostvarili impresivne rezultate u primjeni superkavitacije (jednostavnije rečeno, podvodnog podmazivanja zrakom), kako na polju pogona brzih patrolnih brodova (čiji se trupovi ventiliraju), tako i u različitim podvodnim oružjima, počevši od podvodnog pištolja koji (kao u filmovima o Jamesu Bondu) izbacuje metke kal. 4,5 mm smrtonosne do daljine od 17 m pri dubini od 5 m. Međutim, najveći interes Rusi su pobudili superkavitirajućim torpedima tipa Škval (s nuklearnim glavama) kalibra 534 mm, kojim je opremljena većina ruskih nuklearnih podmornica druge i treće generacije.
Škval koristi čvrsto hidro-reaktivno gorivo, koje izgara u motoru za krstarenje te u osam boostera koji ga okružuju. Sustav izgaranja kroz mlaznice, zajedno s nosom torpeda, koji stvara zračne mjehuriće, te sustavom krilaca, stvarajući superkavitirajuće okruženje, omogućuje torpedu golemu brzinu od oko 100 m/sec, odnosno 200 čv (!),  uz standardni domet od oko 10 km.      
Zvuči kuriozno, ali u jeku političke i gospodarske krize Jeljcinove Rusije, vlada je 1992. odlučila neke varijante Škvala ( ne valjda one s nuklearnim glavama!) ponuditi za izvoz kako bi se namaknula sredstva njegovog daljnjeg razvoja (!). Prema nekim izvorima Kina se, posredstvom Kazahstana, domogla oko 40 primjeraka ovog moćnog oružja, tako da, naravno, uz Ruse i Ukrajince, jedini Kinezi službeno posjeduju Škvalove. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je pak porekao opskrbu Irana ovim torpedima, no zanimljivo je, za kraj ove priče o vražjem slugi, da su Iranci 2006. probno lansirali dva torpeda tipa Hoot (Kit), napadno slična Škvalu.