Priča o izumitelju i njegovu izumu koji je promijenio način pomorskog ratovanja – Ivan, Giovanni ili Janos, Lupis, Luppis ili Vukić « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Ivan, Giovanni ili Janos, Lupis, Luppis ili Vukić

Zašto nitko s ponosom ne svojata male i obične ljude? Njih se svojata i preimenuje samo s jednim razlogom, odnarođivanja jednog kraja i to se radi bez nekog prevelikog žara, jednostavnim birokratskim pokretom pera. No kad je riječ o velikanima tada se kreće u svojatanje po svim osnovama. Ponekad se broje krvna zrnca, neki put je bitno odakle je stigao čukundjed, drugi je put važno odakle je supružnik, a treći se pak put bitnim proglašava tko je kome susjed.

Istražujući po arhivama može se pronaći da je osoba koju mi poznajemo kao Ivan Vukić Austrijanac, Talijan, Hrvat, pa čak i Mađar! Čak je nemoguće utvrditi kako se zapravo zvao, jer se u literaturi spominje kao Giovanni Biagio Luppis von Rammer, ponegdje piše da se zvao Ivan Lupis-Vukić, Mađari ga zovu Janos Luppis, a može se susresti i još pokoji način pisanja imena i prezimena bilo romanskog, bilo slavenskog oblika. Ne treba posebno naglašavati da se svatko ponosi svojim sinom ističući ga kao jednog od najzaslužnijih Austrijanaca, Talijana, Mađara ili Hrvata. A tko je zapravo bio Ivan Luppis? Da bismo odgovorili na ovo pitanje moramo se malo vratiti u dosta daleku povijest, iznijeti činjenice i onda ostaviti čitateljima da sami sude o tome koji se narod ima pravo ponositi izumiteljem torpeda.

Lupis ili Vukić

Prezime Lupis prvi se puta javlja negdje tijekom 11. stoljeća u južnoj talijanskoj pokrajini Puglia. Od te, vrlo rane faze zna se začuđujuće mnogo, s obzirom na vrijeme i broj dostupnih dokumenata. Samim time nameće se zaključak da je obitelj Lupis bila obitelj plemića, velikaša, koji su bili pismeni, o sebi pisali, i već su onda imali toliki značaj da su o njima pisali i drugi. Odatle se tijekom 12. stoljeća loza Lupisovih grana na tri strane. Jedni su ostali na djedovini, drugi su krenuli na zapad u Calabriju, treći su se zaputili dalje preko Mesinskog tjesnaca na Siciliju, a za našu je priču bitan onaj ogranak koji se zaputio na istok.
Prvi službeni dokumenti o obitelji Lupis na istočnoj obali Jadrana nalaze se, a gdje bi drugdje doli u Dubrovniku. Prvi pisani dokument spominje braću Lorenza i Manfreda Lupisa i to 22. siječnja 1291. kao notare. Polako kako to već obično biva, prezime Lupis se polako, prvo seli, a potom i širi, pa se već u 16. stoljeću to prezime nalazi kao starosjedilačko prezime poluotoka Pelješca. U isto se vrijeme mogu pronaći zapisi o prezimenu Lupis i u gradu Visu. No nisu se selili samo duž Jadrana. Nije bez osnova ni pretpostavka da su se  "dalmatinski" Lupisi naselili i u današnjoj Moldaviji i Vlaškoj.
Onaj koji se bude zaputio u potragu i pretraživanje naših arhiva usredotočivši se samo na prezime Lupis mora se pripremiti na poprilično tanan i slabašan ulov. Naime, živeći među Slavenima, i oni su polako poprimali, okolne običaje, među pukom su pronalazili i supružnike, da bi se na kraju potpuno slavenizirali prevevši vlastito prezime u slavenski oblik. Onaj koji traži mora pretražiti i dokumente koji obrađuju prezimena Vukić i Vukašinović, tek će tada steći potpuni uvid u povijest te obitelji.
Nekoliko je činjenica na osnovu ovoga neosporno. Prvo - prezime Lupis svoje korijene vuče iz Italije, o tome nema spora. I drugo - tijekom stoljeća života okruženi slavenskim stanovništvom, Lupisovi su manje ili više uspješno slavenizirani. Sada više ne možemo govoriti o Lupisima kao Talijanima, kao što ne možemo govoriti da su današnji potomci klesara Marina, osnivača San Marina Hrvati.
Hrvatski Lupisi su se uglavnom bavili, a čime drugim nego pomorstvom i trgovinom. Ta živjeli su u Dubrovačkoj Republici! Kako je teklo vrijeme mije-njale su se i životne okolnosti. Lupisi su postajali Vukići, Vukići opet Lupisi ili Luppisi, da bi na posljetku postali Luppis-Vukić. Ova prevođenja prezimena nisu za nas ništa nova. Prisjetimo se samo malo imena kao što je npr. ono Pavla Rittera koje se promijenilo u Vitezović. Ritter je njemačka riječ za viteza. Slično je i s Josipom Webberom Tkalčevićem. Ponovno je riječ o klasičnom prijevodu. Tako su i Lupisi postali Vukići jednostavnim prevođenjem s talijanskog Lupo - vuk. Kako smo već rekli, ovo je prevođenje najvjerojatnije bilo svojevoljno, jer je tadašnje okruženje i bliža tradicija više obilježavala te osobe od neke davne povijesti, a uvelike je pomogla i trenutna društvenopolitička klima u kojoj je lokalno slavensko stanovništvo bilo uglavnom dominantno, kako kulturno, tako i gospodarski. Bar u slučaju dotičnih Lupisa. Oni zapravo i jesu bili Slaveni, po svemu, osim po prezimenu.
Jedan je dio Lupisa tijekom 17. stoljeća stekao plemićku titulu i ostao u Dubrovniku kao Lupis, onaj dio obitelji koji nije stekao plemstvo ostao je na Pelješcu i nekako se više zbližio s pukom, pa mu je tako i prezime ostalo "popučeno" - Vukić. Ipak kada se ukazala potreba, oni su svoje prezime vrlo brzo prevodili natrag u romanski oblik Lupis, jednostavno zato jer je bilo znatno lakše ploviti i poslovati, ako se moglo zaštititi predstavivši se i stanovnikom neke od talijanskih kraljevina. Usporedimo to s današnjim institutom dvojnog državljanstva.
Sredinom osamnaestoga stoljeća jedan od Lupisa koji je u isto vrijeme po prezimenu bio i Lupis i Vukić, ovisno o trenutnoj situaciji, odlučio napustiti rodni im Pelješac i Dubrovačku Republiku koja je nakon Velike trešnje bila u polaganoj, ali stalnoj i nezaustavljivoj silaznoj putanji. Zaputio se put sjevera s namjerom da se nastani u dijelu Jadrana koji je obećavao. Taman je u to vrijeme Marija Terezija počela s ulaganjima u luke sjevernoga Jadrana, pomorstvo je bilo u zamahu, a počela se razvijati i sva popratna infrastruktura. Samim time porasla je i potreba za kvalitetnim kadrom. Tu Jakov Lupis prepoznaje priliku za sebe i zajedno sa svojim brodom dolazi u Rijeku. On je ujedno i prvi poznati član obitelji Lupis u Rijeci.
Tek sada nastupa prava zavrzlama oko prezimena. Naime kraj sedamnaestog, a i sljedeća dva stoljeća bila su za taj dio Jadrana puna preplitanja interesa, prelazaka iz ruke u ruku, iz sjene jedne zastave preko noći se potpadalo od drugu. U to je vrijeme skoro pa nemoguće odrediti tko je tko na osnovu onog što piše u dokumentima, jer Austrijanci su pisali njemačkim, Mađari mađarskim, Talijani talijanskim, a Hrvati su u to vrijeme o birokraciji rijetko pisali, pogotovo vlastitim jezikom.
Tu se sada najčešće nalaze zapisi na talijanskom jeziku, koji je u to vrijeme bio službeni jezik austrijske ratne mornarice, pa kako se pisalo albero kad se reklo jarbol, tako se pisalo i Giaccomo kad se reklo Jakov. Hrvatski je bio jezik kojim se komuniciralo među pukom, ali ne i u birokraciji. Uglavnom, u drugoj polovici 18. st. može se na nekoliko dokumenata pronaći ime Giaccoma sada Luppisa, s dva p. Izgleda da se Jakov vrlo dobro snašao u Rijeci jer se ubrzo i skrasio i osnovao obitelj. To je bio djed Ivana Blaža.

Od rođenja djeteta do rođenja ideje

U obitelji Ferdinanda i Ivane Luppis rođene Perić (Perich) u njihovoj obiteljskoj kući u Rijeci 27. se kolovoza 1813. rodio sin kome su nadjenuli ime Ivan Blaž.
Danas je nemoguće utvrditi u kojem je duhu bio odgajan mali Ivan. Ne možemo ni sa sigurnošću utvrditi je li kršten kao Ivan Blaž ili kao Giovanni Biaggio. Jedino što sigurno znamo jest da je njegovo ime ostalo zapisano kao Giovanni Biaggio, a tako bi bilo bez obzira na to kako su mu roditelji uistinu dali ime, jer je tadanja uobičajena praksa bila da se piše na talijanskom jeziku. Čak su i ime i djevojačko prezime njegove majke, koja su neosporno hrvatska, ostala zapisana samo u talijanskom obliku Giovanna Perich. Od samih početaka mladi, mi ćemo ga zvati Ivan, bio je usmjeren na more. Otac i djed su mu bili pomorci, brodovlasnici kao i skoro sva rodbina. Neprekidno je s prozora gledao brodove kao odlaze ili dolaze u riječku luku. Slušao je priče o drugim morima, o bližim i daljim stranim krajevima, što je u njemu moralo rasplamsati maštu.
Nije ništa neobično da je po svršetku gimnazije svoje školovanje nastavio u Nautičkoj školi u Rijeci. Po svršetku mladi se Ivan mogao zaputiti na more ploveći nekim od obiteljskih jedrenjaka, no otac ga je poslao na daljnje školovanje u Veneciju, ondašnju glavnu mornaričku luku, na Pomorsku vojnu akademiju Austrijske ratne mornarice. Zarana se pokazavši kao iznimno savjestan i predan kadet, hijerarhijskom se ljestvicom uspinjao relativno brzo i lako. Već se tu može nazrijeti njegov interes za kopno, točnije za obranu obale, jer je po vlastitoj želji raspoređen u obalnu plovidbu. U sklopu flotile obalne plovidbe sudjelovao je u sukobima diljem Sredozemlja. Prvi brod za koji se pouzdano zna da je njime zapovijedao Ivan Luppis bila je fregata Bellona. Bilo je to ratne 1848. godine.
Kasnije je dobio zapovjedništvo nad još jednom fregatom pod imenom Venus. Luppis je tim brodovima uglavnom krstario Jadranom čuvajući ju od  provala Talijana koji su neprekidno pokušavali iščeprkati koji kvadrat s druge strane. Neprekidno krstareći morem koje je ovako zatvoreno i razvedeno, Luppisu su se u glavi počele rojiti neke zamisli kojima bi se moglo očuvati more bez potrebe da se neprekidno krstari njime. Naime koliko god da se plovi, tada austrijskim dijelom Jadrana, kopno je, zahvaljujući razvedenosti i otocima, neprekidno nadohvat ruke, i to skoro sa svih strana. Tada mu je na um pala ideja da bi bilo puno lakše kada bi se obala sama branila, točnije kada bi netko mogao poslati neki brodić nakrcan eksplozivom da se zabije u neprijateljski brod i da eksplodira. No bio je svjestan da nitko od mornara ne bi svjesno htio podnijeti toliku žrtvu, pa je počeo razmišljati o tome kako postići da eksplozivna brodica putuje sama. I tu se rodila ideja o izumu koji mi danas poznajemo kao torpedo, dok mu je originalni idejni začetnik odlučio dati ime salvacoste.