Podmornice u Prvom svjetskom ratu « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Podmornice u Prvom svjetskom ratu

Podmornice su polako od nekakve defenzivne napravice postale udarna igla u vršku napada mornaričkih snaga. Napadale su iznenada, žestoko iz zasjede... Mora više nisu bila sigurna.

Kad je čelični morski pas zaronio pod vodu pokazalo se da je njegov apetit nezasitan. Smrt i razaranje koje su sijale podmornice vrlo su se brzo pokazali toliko učinkovitima i privlačnima da su oni koji su još zagovarali kavalirski način ratovanja ubrzo izgubili bitku. Podmornice su polako od nekakve defenzivne napravice postale udarna igla u vršku napada mornaričkih snaga. Napadale su iznenada, žestoko iz zasjede... Mora više nisu bila sigurna.

Pripreme za svjetski sukob pod vodom

U razdoblju prije Prvog svjetskog rata uloga podmornica još nije bila u potpunosti profilirana, što je svakako bio rezultat njezinih, još uvijek nevelikih mogućnosti. Prije svega nedovoljne autonomije, pogotovo podvodne, slabih mogućnosti komunikacije kada roni, te konačno nedostatka bilo kakvih borbenih iskustava, budući da je podmorničko oružje torpedo, pa i mina, ispitano u praksi isključivo s površinskih brodova.
Na takvim je osnovama izgrađen opći stav da podmornički rat može biti samo defanzivnog karaktera, da se vodi u obalnome moru i prvenstveno za zaštitu vlastitih mornaričkih baza. Čak je i njemački admiral Alfred Tirpitz 1901. obznanio svoje stajalište da jednoj Njemačkoj, zahvaljujući konfiguraciji obale i položaju luka, podmornice uopće nisu potrebne, da bi taj isti Tirpitz nešto kasnije postao kreatorom neograničenog podmorničkog rata.
U pripremama za Prvi svjetski rat britanska i francuska ratna mornarica, bez obzira na značajnu premoć u broju od 114 podmornica u odnosu na 28 njemačkih, nisu dovoljno dobro procijenile mogućnosti podmornica, iako im se istisnina već kretala oko 800 t, površinska brzina 12 -15 čv, a podvodna 7 -10 čv. Podmornice sve manje postaju ovisne o punjenju baterija s kopna, a sve više postaju podmornice - ronilice, sposobne za operacije i na otvorenome, uzburkanome moru, naoružane s 2 do 4 torpedne cijevi, te 1 -2 topa kalibra 50 do 88 mm. Praksa je ubrzo pokazala da su te podmornice, zahvaljujući praktički nepostojećoj protupodmorničkoj obrani, barem u prvoj fazi rata, suvereno vladale površinom mora te su stoga, kao uostalom i podmornice Drugog svjetskog rata, praktički bile površinski brodovi, s većom brzinom te autonomijom i do 3.500 nm, a zaranjale su tek nakon što bi uočile cilj, vozeći podvodno, naravno, sporije i kraće, do 60 NM.
Za razliku od britansko-francuske doktrine da se s ovakvim brodovima podmornički rat može voditi samo u obalnom moru, s ograničenim ciljevima svedenim uglavnom na izviđanje, njemački je pomorski ratni plan predviđao da podmornice djeluju u sastavu flote, u okviru tzv. malog rata, dakle, izrazito ofenzivno. U tu su svrhu njemačke podmornice, kolikogod malobrojne, ali tehnički superiorne, dobile zadaću da patroliraju pred Helgolandskim zaljevom, ali i da obavljaju samostalna izviđanja te napade na protivničke brodove na Sjevernome moru, bilo samostalno, bilo s kapitalnim brodovima Flote otvorenog mora (Hochseeflotte) u prepadima na britansku obalu.

Podmornički rat

Prvi rezultati ove njemačke doktrine pokazali su se već početkom rata kad je 5. rujna 1914. njemačka podmornica U -21 pred zaljevom Firth of Forth potopila britansku krstaricu Pathfinder. To je bio prvi slučaj potapanja ratnog broda podmorničkim torpedom.
Svega nekoliko dana kasnije njemačke podmornice postižu još veći uspjeh. Rano izjutra 22. rujna podmornica U -9 sama napada britanski sastav od tri oklopna krstaša koji je krstario između ušća Temze i nizozemske obale. Kako je more bilo jako uzburkano, razarači iz pratnje su poslani u bazu, pa su krstaši plovili bez zaštite. Iskoristivši povoljnu priliku U -9  torpedira krstaš Aboukir te odmah potom zaranja. Pretpostavivši da je Aboukir naletio na minu, drugi krstaš, Hogue, kreće mu u pomoć ali i njega pogađaju dva torpeda, kao i posljednjega, Cressyja, koji se u međuvremenu zaustavio da pruži pomoć utopljenicima. Potapanje čak tri kapitalna ratna broda od strane jedne male, već zastarjele podmornice pokazalo je zorno svu moć podmorskih snaga.
Naravno, ništa ovako spektakularno se više nije ponovilo budući da su Britanci, poučeni početnim iskustvima ovog njemačkog malog rata, naredili da se u spašavanju posada torpediranih brodova mogu koristiti samo manji brodovi, dok je svim velikim ratnim brodovima naređena stalna plovidba u cik-cak linijama. Ovo naređenje očito nije stiglo do krstarice Hawk koja je plovila malom brzinom ravnim kursom, pa je i nju dokrajčila posada U-9.
Uspjesi njemačkih podmornica prve godine rata zahtijevali su od Britanaca značajno izdvajanje torpiljarki i razarača kao protupodmorničkih brodova, čime su bili poremećeni planovi uporabe ovih brodova u druge svrhe.
Kad je njemačka podmornica U-17 pred norveškom obalom potopila britanski parobrod Glytra, a zatim još pet trgovačkih brodova pred samom engleskom obalom, britanska je vlada 2. studenog 1914. proglasila Sjeverno more ratnom zonom, čime je prekinut njemački pomorski promet.
Kao odgovor na ovu mjeru, njemačka vlada 4. veljače 1915. objavljuje deklaraciju o pomorskoj blokadi britanskih otoka, u čijim će vodama njemačke podmornice potapati ne samo ratne, već i savezničke trgovačke brodove, bez obzira na sigurnost putnika i posada.
Ovim je zapravo počeo neograničeni podmornički rat, nestale su sve prijašnje skrupule o podmornicama i torpedima kao podmuklom oružju.
Kaiser je, pod utjecajem jastrebova, nepripremljen ušao u ovaj oblik rata budući da Nijemci još uvijek nisu imali više od 30 podmornica, tako da je u početku potopljeno svega 7 trgovačkih brodova, od čega 2 neutralna, dok su Nijemci izgubili čak 3 podmornice. Trgovačke brodove Nijemci su potapali topovima, čekajući ih na određenim mjestima, međutim kad su saveznici počeli trgovačke brodove naoružavati topničkim oružjem, Nijemci su i na njih morali trošiti vrjednija torpeda. Osim toga, zbog nemogućnosti identificiranja zastave, a kamoli tereta, njemačke podmornice su počele potapati sve brodove, pa među njima i neutralne.
No, i tome je morao doći kraj, osobito nakon potapanja Lusitanie, britanskog putničkog broda  pod američkom zastavom. Tom je prilikom 7. svibnja 1915. poginulo 1.198 putnika, a među njima i 128 američkih državljana. U strahu od američkog ulaska u rat njemačka vlada zabranjuje potapanje velikih putničkih brodova, pa i britanskih, što posada U -24 očito nije dobro čula, potopivši britanski putnički parobrod Arabic. Nakon toga stvarno prestaje potapanje putničkih brodova, no ne i teretnih, tako da su Nijemci tijekom 1915. potopili ukupno 1,1 mil. brt savezničkog brodovlja što, u usporedbi s 20 mil. brt samo britanske mornarice, i nije bio odlučujući gubitak.
Nijemci su pritom izgubili 17 podmornica, ali se izgradnjom novih broj njihovih podmornica jeseni 1915. povećao na 46.
Uzgred budi rečeno, shvativši da SAD neće, ili nisu spremne ući u rat, Nijemci u potrazi za vojnim sirovinama 1916. šalju (nenaoružanu) podmornicu Deutschland do Baltimora, gdje razmjenjuje dobra.
Nakon 1915. njemačke podmornice djeluju u ograničenijem opsegu, sve do veljače 1917. kad započinju s totalnim, neograničenim podmorničkim ratom, koji je potrajao sve do kapitulacije Njemačke. Kao osnova za ovu odluku poslužilo je izvješće admirala Henninga Holtzendorfa, prema kojemu bi mjesečnim potapanjem od oko 600.000 brt za 5-6 mjeseci bila uništena 1/3 od ukupno 10,8 mil. brt savezničkog i neutralnog brodovlja angažiranog u opskrbi britanskih otoka, što bi, uz strah ostalog neutralnog brodovlja od potapanja, prisililo Britance na kapitulaciju.
Nijemci početkom ove kampanje već imaju 111 podmornica da bi, unatoč gubicima, njihov broj listopada 1917. narastao na 140. Saveznici su, suočeni s pomanjkanjem razarača topovima naoružavali praktički sve trgovačke brodove, da bi prijelomni trenutak u protupodmorničkoj borbi nastupio sredinom 1917. uvođenjem plovidbe u konvojima koje su štitili ratni brodovi. Na ovo Nijemci uzvraćaju podmorničkim krstašima U-139 do U-141, što je ujedno bio i odgovor na američki ulazak u rat. Ove velike podmornice istisnine od 2.000 do 2.500 t, površinske brzine 16-17 čv i goleme autonomije od 14.000 NM, naoružane sa 6 do 10 torpeda od 500 mm, te s po 2 topa od 150 mm. Krstarile su i po 100 dana od Azora i Madeire, pa sve do američkih obala, gdje su trgovački brodovi plovili bez osiguranja.
Tako su Nijemci tijekom 1917. potopili ukupno 6,2 mil. brt protivničkog brodovlja, uz gubitak 63 vlastite podmornice, dok je taj omjer u posljednjoj godini rata, zbog konvojiranja, te djelotvornije protupodmorničke obrane, iznosio 2,7 mil. brt uz gubitak 69 njemačkih podmornica.
Rezultat korištenja podmornica u Prvom svjetskom ratu bio je taj da su podmornice, uglavnom njemačke, ali i savezničke, iako znatno manje, potopile 43% od ukupno potopljenih ratnih i trgovačkih brodova. Podmornice su, dakle, bjelodano posvjedočile o sposobnostima za vođenje svog, podmorničkog rata na pomorskim komunikacijama diljem oceana, kao i mogućnostima djelovanja tamo gdje je protivnik imao prevlast. Sve se ovo prije svega odnosilo na Njemačku kao objektivno slabiju stranu u ovome ratu, koja je Saveznike prisilila na angažiranje golemih snaga u protupodmorničkoj borbi: 5.000 različitih ratnih brodova, 4.000 naoružanih trgovačkih brodova, 2.500 zrakoplova te uspostavljanje velikih minskih zapreka (baraža) poput Doverske, Otrantske ili Sjeverne.
Za usporedbu, Saveznici su za borbu protiv 13.000 njemačkih podmorničara morali angažirati 50.000 svojih vrhunski obučenih pomoraca na ratnim brodovima te još oko 750.000 ljudi u obrani trgovačke flote te konstruiranju i proizvodnji protupodmorničkog oružja poput mina, torpeda, bombi i uređaja za otkrivanje podmornica!

Protupodmornička borba           

O učincima protupodmorničke borbe u Prvom svjetskom ratu najbolje govori struktura gubitaka ukupno 179 njemačkih podmornica od početka rata:
Naravno, najveći je broj njemačkih podmornica uništen podmorskim minama, no za uništenje četrdesetak podmornica Saveznici su na više mjesta posijali desetine tisuća mina koje je, osim što su značile opasnost i za vlastite brodove, još ih je trebalo i očistiti poslije rata, što je iziskivalo i vremena i novaca. Britanci su se služili velikim minskim zaprekama, a osobito je djelotvoran bio Sjeverna baraža (Norhtern Barrage) između otočja Orkney i norveške obale, u duljini od oko 240 NM koja je postavljena u ožujku 1918. U postavljanju baraža presudnu su ulogu odigrali Amerikanci koji su isporučili suvremene antenske mine i pregradili 10 trgovačkih brodova u minopolagače, koji su na ovoj zapreci od lipnja do listopada postavili čak 71.000 mina.
U ovom se ratu javlja i kasnije uobičajeno protupodmorničko oružje – dubinske bombe, ispočetka vrlo primitivne, no već 1916. razvojem hidrofonije – određivanjem približnog položaja podmornice u krugu od 2.500 m - konstruiraju se prave dubinske bombe karakterističnog bačvastog oblika, koje su se aktivirale s pomoću osjetila dubine (hidrostat) ili s pomoću jednostavnih vremenskih mehanizama (tempiranjem).
S obzirom da su tadašnje podmornice najveći dio vremena provodile ne površini, ne čudi da je značajan broj uništen topničkom vatrom. Zanimljivo je, međutim, da ih je popriličan broj, uhvaćen na spavanju, uništen gaženjem odnosno udarom brodskim pramcem, i to ne samo na izronjenu podmornicu već i na onu na periskopskoj dubini, budući da je dobro izvježbana brodska posada mogla dalekozorom otkriti periskop, ovisno o vidljivosti i stanju mora, i na daljinama većim od 1.500 m.
No, čitatelje će zasigurno najviše zanimati brodovi-zamke, koji su u ovom ratu uništili 7%  njemačkih podmornica.
Prvi od ovakvih brodova, kodnog naziva Q ship, opremila je britanska ratna mornarica u studenom 1914. da bi ih do 1918. bilo opremljeno čak 180. Jedan od najuspješnijih britanskih zapovjednika Q brodova bio je poručnik fregate Gordon Campbell kome je u zapovjedništvo dodijeljen stari trgovački brod Loderer. Campbell je u potpunoj tajnosti, pazeći da ne izazove znatiželju (brod se prenamijenio u Irskoj, nesklonoj Englezima), u izvana namjerno zapušteni brod ugradio tri topa od 120 mm, koje je smjestio u kormilarsku kućicu, odnosno u dvije nove bočne kabine, uz napomenu da se sva ta nadogradnja u tren oka rastvarala i oslobađala topovima nesmetano polje djelovanja.
Svejedno, rizik je bio golem. Jer prvi cilj koji je naišao, njemačka podmornica U-68, je bez upozorenja na brod Farnborough (ex Loderer) koji je vio neutralnu zastavu, ispalila torpedo koji je na sreću promašio. No ovaj je torpedo na brodu stvorio dobro uigranu paniku među posadom, na što je podmornica izronila. Čim se dovoljno približila, maske su pale, Farnborough je izvjesio britansku vojnu zastavu i uspješno sasuo paljbu na podmornicu. Drugom je prilikom Campbell na isti način potopio još jednu njemačku podmornicu, U-83, ali u daleko dramatičnijim okolnostima, nakon što ih je podmornica torpedirala. Srećom, kao trgovački brod ukrcali su drvo, koje ih je održalo na površini do dolaska britanskih torpiljarki.
I konačno, kao zapovjednik Q broda Pargust Campbell je 7. lipnja 1917. potopio i treću njemačku podmornicu, U-29, za što je odlikovan te izvanredno unaprijeđen u kontraadmirala.
No, značajne promjene dogodile su se, ne samo u podmorskom ratovanju, već i na morskoj površini tijekom prvog velikog svjetskog sukoba. O tome u sljedećem broju časopisa.