Podmornice – Promjene ispod površine « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Promjene ispod površine

Kako je druga strana, SSSR, tih poslijeratnih godina bila zauzeta nekim drugim prioritetima, vezanim za nuklearno oružje, tako Amerikanci na čelu Ujedinjenih naroda tijekom Korejskog rata, koji se protegao od 1950. do 1953., barem na moru, nisu imali doraslog protivnika.

Razdoblje od desetak godina nakon Drugog svjetskog rata nije obilježeno gotovo nikakvim inovacijama na polju ratne brodogradnje, što je i razumljivo, budući da je u tim hladnoratovskim vremenima drugoj strani trebalo pokazati tko vlada svjetskim morima, a za to je Amerikancima više nego dovoljno bilo brodovlje zaostalo iz proteklog rata, te ono dovršeno pred sam kraj rata. Kako je druga strana, SSSR, tih poslijeratnih godina bila zauzeta nekim drugim prioritetima, vezanim za nuklearno oružje, tako Amerikanci na čelu Ujedinjenih naroda tijekom Korejskog rata, koji se protegao od 1950. do 1953., barem na moru, nisu imali doraslog protivnika.

Još prije nego što su Sovjeti 1949. uspješno isprobali svoju nuklearnu bombu, Amerikanci su započeli s pripremama za gradnju broda na nuklearni pogon. Osnovni problemi koje je pritom trebalo riješiti bili su da se pronađe prikladan reaktor koji može stati u relativno ograničen brodski trup, te da se konstruira pouzdan rashladni sustav za odvod topline iz reaktora. Kad su ta dva problema načelno bila riješena, odlučeno je da se prvo nuklearno postrojenje ugradi na podmornicu, iz razloga što se toplinska energija potrebna za pogon propulzijskog sustava mogla u reaktoru proizvoditi bez prisustva zraka, a to bi u praksi značilo da nuklearna podmornica, za razliku od klasične dizel-električne, pod vodom može ostati gotovo neograničeno vrijeme.

Atomsko doba

Gradnja Nautilusa, podmornice koja je ime dobila prema slavnoj podmornici JulesaVernea, započela je 14. lipnja 1952. u brodogradilištu Electric Boat Company u Grotonu, Connnecticut, da bi porinuće uslijedilo 25. siječnja 1954. Podmornica duga 97 m, promjera 8,2 m, istiskivala je u zaronjenom stanju oko 4.100 t. Pogonski se uređaj sastojao od vodotlačnog nuklearnog reaktora i dvije parne turbine od ukupno 11.000 kW. Zanimljivo je da je Nautilus, uz nuklearno postrojenje, u pričuvi imao i klasični podmornički dizel-električni pogon. 

Pa iako ova podmornica još nije imala trup u obliku kapi (teardrop), kasnije uobičajen za nuklearne podmornice, ipak je i u hidrodinamičkom obliku bila veliki korak ispred podmornica Drugog svjetskog rata, jer je pod vodom bila brža nego u površinskoj plovidbi. Uspješnom dizajnu Nautilusa pripomogli su pak i prebjegli projektanti glasovite njemačke podmornice tipa U –XXI. 

Nakon određenog vremena uhodavanja, ovom nuklearnom prvijencu uspjelo je u zaronjenom stanju preploviti 1.400 NM brzinom od 20 čv, te 3. kolovoza 1958. proći ispod Sjevernog pola, čime su postavljene nove granice u razvoju podmornica. 

U vrijeme dok se Nautilus nalazio na Sjevernom polu, u brodogradilištu General Electric u West Miltonu američkoj je mornarici predana podmornica Skipjack od 3.600 t, prva iz serije od šest brodova. Ovo su bile prve podmornice s trupom u obliku kapi, tzv. teardrop dizajna, hidrodinamički optimalno oblikovanog trupa nuklearne podmornice. Ove su podmornice osmišljene tako da na površinu izlaze praktički samo pri dolasku u luku. Skipjack je bila jednotrupna jednovijčana podmornica s karakterističnim oblikom krmenog hidroplanskog-upravljačkog dijela, te sa cjelokupnim torpednim naoružanjem (6 cijevi od 533 mm) na pramčanom dijelu, budući da za krmene lansirne cijevi, zbog finoće forme, nije ni bilo mjesta. Podmornice tipa Skipjack značajne su i zbog ugradnje S5W propulzijskog postrojenja, koje se od tada koristilo za sve naredne napadne i balističke američke podmornice, sve do pojave podmornica klase Los Angeles. 

Potaknuta ovim američkim uspjesima, druga hladnoratovska strana, SSSR, ne ostaje skrštenih ruku. Nakon što su već 1953. dovršili prototip podmorničkog nuklearnog reaktora, prvu seriju svojih nuklearnih podmornica tipa Novembar Rusi grade u razdoblju od 1958. do 1963. Novembar, istisnine 5.400 t, bila je podmornica prepoznatljivog sovjetskog dizajna, naoružana s čak 8 pramčanih torpednih cijevi od 533 mm za površinske ciljeve, te s 4 krmene cijevi od 400 mm za protupodmorničku borbu. Za svaku je cijev podmornica krcala po dva torpeda.

Uznemireni ovako učinkovitim i brzim odgovorom Ruskog medvjeda, Amerikanci već 1960. dovršavaju podmornicu Georg Washington. Naime, Amerikanci su još 1955. saznali da su Rusi započeli s modificiranjem 6 postojećih dizel-električnih podmornica tipa Golf u nosače balističkih raketa. Kao odgovor, američka strana započinje s razvojem raketa tipa Jupiter, s kojima su namjeravali naoružati nuklearne podmornice projicirane istisnine od oko 10.000 t. Međutim, Jupiter je koristio vrlo hlapljivo tekuće gorivo, što je predstavljalo velike probleme za sigurnost posade i podmornice. Kao alternativa Jupiteru pojavljuje se Polaris A1, manja i lakša raketa na čvrsto gorivo. Nuklearna podmornica Scorpion, tad u gradnji, izabrana je kao platforma za novo oružje. Njen je postojeći trup bio razrezan, te je iza mosta umetnuta sekcija od 40 m. U tako produljeni trup uzgrađeni su vertikalni silosi za ukupno 16 Polarisa, no podmornica je za samoobranu zadržala i torpedno naoružanje. Rakete su se lansirale iz podmornice u zaronjenom stanju, a s dometom od 2.500 NM predstavljale su veliku opasnost za udaljene sovjetske baze i gradove. Preimenovana u Georga Washingtona, istisnine 7.000 t, ova je podmornica bila prva od balističkih podmornica (SSBN), koje su Amerikancima osigurale veliku prednost u nuklearnoj utrci.

Amerikanci su veći dio svog nuklearnog podmorničkog iskustva podijelili samo s najvjernijim saveznicima, Britancima, od njihove prve nuklearne podmornice Dreadnought iz 1962., opremljene s američkim reaktorom, do Resolutiona, prve britanske podmornice naoružane raketama Polaris. Francuzi su pak porinućem Le Redoutablea 1967. krenuli svojim putem u nuklearnoj podmorničkoj utrci. Ova utrka nije više bila tek pitanje nacionalnog prestiža. 

Nuklearne podmornice, praktički neograničenog doplova, gotovo nezamjetljive, sposobne iz dubine mora lansirati svoje oružje masovnog uništenja na velike, i sve veće udaljenosti, postale su, i do današnjih dana ostale glavno strateško oružje velikih sila. Jer, ni druga strana nije spavala. Već 1967. SSSR čini veliki iskorak, dovršavajući podmornicu Yankee, kako je glasio NATO-ov kodni naziv, svoju prvu nuklearnu podmornicu naoružanu balističkim interkontinentalnim raketama, i to sa 16 raketa tipa SS-N-6. Podmornice ovog tipa istiskivale su već 9.300 t, a pod vodom su plovile respektabilnom brzinom od oko 30 čv. Prva grupa ovih podmornica pokrivala je istočnu obalu SAD, a druga Pacifik, odakle su svojim raketama ugrožavale čak istočnu stranu Stjenjaka!

Istovremeno, obje velesile grade i nuklearne podmornice ubojice balističkih podmornica (hunter-killer), budući da su se klasična brodska protupodmornička oružja pokazala apsolutno nedostatnim za izuzetno brze i duboko uronjene balističke podmornice. Tako Rusi početkom sedamdesetih uvode ubojice tipa Victor od 6.300 t, brzine 30 čv, potpuno redizajniranog reaktora s trupom u obliku klapi (teardrop), posvetivši posebnu pažnju malošumnosti pogona. Malošumnost je dodatno poboljšana kod tipa Victor II, čiji je kompletan trup bio izoliran posebnim oblogama za smanjenje emisije zvuka. 

I dok je prva verzija Victora bila naoružana samo protupodmorničkim torpedima, Victor II i Victor III, čija se gradnja protegla i do devedesetih godina dvadesetoga stoljeća, naoružavani su i protupodmorničkim raketama tipa SS-N15 odnosno SS-N16, s nuklearnim glavama.

Jer, s druge strane stasala je potencijalna lovina sovjetskih ubojica, i to ne jedna nego čak dvije vrste.

Amerikanci najprije dovršavaju svoje ubojice ruskih ubojica, sve brojnijih Victora, kroz dizajn podmornica tipa San Francisco koje su predane 1979., istisnine od oko 7.000 t, što je do danas, čini se, ostala gornja granica istisnine nuklearnih napadnih podmornica širokog spektra djelovanja. Naime, osim brzinom iznad 30 čv, ove se podmornice naoružavaju, uz protupodmornička torpeda, i suvremenim raketnim naoružanjem taktičke naravi, protubrodskim Harpoonom te dokazano uporabljivim višenamjenskim krstarećim raketama tipa Tomahawk. 

Krstareće rakete Tomahawk, korištene u zaljevskim ratovima, te na Kosovu, inercijalno su vođene rakete protiv ciljeva na moru i kopnu udaljenih i više od 2.000 km. Za ciljeve na kopnu imaju ugrađenu zemljopisnu kartu u vlastitoj memoriji, a lete vrlo nisko, izbjegavajući prepreke. 

Druga, Victorima zanimljivija lovina od ipak preopasnih američkih ubojica, bile su strateške balističke podmornice tipa Ohio, od kojih je prva bila porinuta 1976. no dovršena je tek 1981. Ovi golemi brodovi duljine 170,7 m, promjera trupa 11 m, istiskuju oko 19.000 t, plove podvodnom brzinom iznad 30 čv. Glavno naoružanje ovih podmornica, podvodne autonomije od 70 dana, su 24 interkontinentalne rakete tipa Trident C-4 (od devetog broda zamijenjene s tipom D-5), tzv. MIRV koncepcije (Multiple Independently-targetable Reentry Vehicle), dakle, neovisno upravljanih projektila koji se pri kraju putanje odvajaju od rakete nosača i neovisno traže cilj služeći se pritom različitim metodama vođenja. 

SSSR pak uzvraća radikalno, podmornicama NATO-ovog kodnog naziva Typhoon, tim, filmskim jezikom rečeno, objektom lova na Crveni Oktobar od kojih je prva dovršena 1980. Ove podmornice, i sad glavne ruske strateške podvodne uzdanice, iste su duljine kao i američke tipa Ohio (170 m), no značajno većeg promjera (24 m), budući da su dvotrupne (sa zajedničkim lakim trupom), te im istisnina doseže oko 27.000 t, dakako, na račun nešto manje podvodne brzine od 27 čv. Glavno oružje Typhoona je 20 interkontinentalnih raketa tipa SS –N-20 s odvojivim nuklearnim glavama (MIRV). Uzgred rečeno, ove grdosije kao od šale probijaju arktički led debljine 3 m!

Klasične podmornice nakon 1945.

Većina svjetskih ratnih mornarica, dakako, u svom sastavu nema nuklearne podmornice, već klasične, s dizel-električnim pogonom, naoružane torpedima za površinske i podvodne ciljeve.

I te su podmornice u svom razvoju nakon Drugog svjetskog rata također prešle impresivan put.

Na temelju njemačkog ratnog iskustva s podmornicama tipa U –XXI, većina europskih zemalja, uključujući i SSSR, grade klasične podmornice u vrlo velikom rasponu istisnina od oko 450 t, poput njemačke obalne podmornice tipa U-12, do čak 3.000 t istisnine ruske oceanske podmornice tipa Kilo. 

Podvodna brzina suvremenih dizel-električnih podmornica, ovisno o istisnini, kreće se u rasponu od 18 do 22 čv. Međutim, bez obzira na sva usavršavanja dizel-električnog pogona, primjetna su, i sad posve dominantna, nastojanja barem djelomičnog pariranja klasičnih nuklearnim podmornicama u njihovom najjačem pogonskom adutu – velikoj podvodnoj autonomiji. U tom su se smislu u najrazvijenijim europskim podmorničarskim zemljama godinama provodila istraživanja tzv. AIP pogona (Air Independent Propulsion), dakle propulzije bez prisutnosti zraka. Ti su napori, čini se, konačno urodili plodom, prije svih kod Šveđana, čije podmornice tipa Gotland, od kojih je prva dovršena 1997. imaju pogon na bazi Stirlingovog toplinskog stroja. Šveđane, no s posve drugom koncepcijom, slijede 1998. Francuzi s podmornicom Agosta 90B, s ugrađenim MESMA pogonom na tekući kisik, te Nijemci s konceptom tzv. gorivih ćelija (fuel cells), čija je prva podmornica tog tipa, U-212, zaplovila 2001.

Za potvrdu definitivnog uspjeha primjene različitih oblika AIP podmorničkog pogona, a govorimo o stanju kakvo je bilo 2008. godine, Nijemci su svoj sustav gorivih ćelija, osim vlastitoj mornarici, uspjeli prodati Talijanima, Francuzi svoj sustav MESMA Pakistancima i zajedničkom francusko-španjolskom podmorničkom projektu Scorpène istisnine 1.700 t, dok su Švđani Stirlingov pogonski sustav, osim vlastitoj, prodali čak i ratnoj mornarici Singapura. 

Vrijedi zabilježiti da se na tržištu suvremenog ne-nuklearnog podmorničkog pogona odnedavno pojavljuju i Japanci, koji svoju verziju Stirlingovog toplinskog stroja ugrađuju na svoje oceanske podmornice tipa Asashio od 2.750 t te na tip Sōryū od impresivnih 4.200 t! 

Treba, međutim, naglasiti da je AIP sustav, uz još uvijek dominantan suvremeni klasični dizel-električni, samo pomoćni podmornički pogon, budući da proizvodi svega oko 10 % od ukupno 3 MW prosječno instalirane pogonske snage klasične podmornice, no AIP pogonska komponenta značajno povećava mogućnost dugotrajnije podvodne plovidbe ovakvih podmornica. 

S obzirom da prosječno ugrađena pogonska snaga nuklearnih podmornica obično značajno premašuje čak i 30 MW, vratimo se još jednom aktualnom stanju na polju nuklearne podmorničke propulzije.

Osim sad već starih nuklearnih velesila, SAD-a, Rusije, Velike Britanije i Francuske, te Kine, koje su sve zajedno, ne slučajno, i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, nuklearnom podmorničkom klubu svoje su članstvo najavile i velesile u nastajanju, Indija s vlastitim projektom kodnog naziva ATV, te Brazil.