Podmornice - Razvoj čeličnog morskog psa « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Podmornice - Razvoj čeličnog morskog psa

Nijemci su pomno pratili što svi ostali rade, i shvatili na vrijeme kako je bit podmornice, njeno srce - pogon. I od samih početaka, iako puno kasnije od drugih, ali sustavno, posvetili su se ispitivanjima i ugradnji pogona koji će zadovoljiti glavne kriterije koje će podmornice, vrlo brzo, morati ispuniti, a to su autonomija i brzina, i to, i jedno i drugo, kako u površinskoj tako i u podvodnoj plovidbi

Kako smo se u prethodnim brojevima časopisa upoznali s razvojem torpednog naoružanja od početaka do današnjih dana, vrijeme je da se konačno upoznamo i s najubojitijim nosačima ovog smrtonosnog oružja - podmornicama, koje su i same prošle vrlo dug put razvoja. E, pa pogledajmo koji su to put prošle podmornice od početaka razvoja do Prvog svjetskog rata.

Podvodni počeci

Srednjovjekovni ilustrirani spisi govore o tome da je Aleksandar Makedonski bio prvi podmorničar spušten u staklenoj bačvi na dno mora gdje je proveo neko vrijeme, kasnije oduševljeno pričajući o čudesima podvodnog svijeta. Legenda o njemu ide i dalje, tvrdeći da se čak (pokretanom) ronilicom spustio 332. pr. Kr. u podmorje luke u Tiru kako bi spriječio neprijateljske ronioce u presijecanju sidrenih užeta njegovih brodova.
Od legende o Aleksandru do prvih smislenih pokušaja da se zaroni u podmorje trebalo je, međutim, proći punih 18 stoljeća. Tako je, navodno, prvi projekt podmornice izrađen 1580. dakle, u inspirativnom elizabetinskom vremenu. Izradio ga je engleski časnik Bourne, da bi prvu podmornicu izgradio 1605. izvjesni Magnus Pegelius, ali nema nikakvih podrobnijih podataka o tim pokušajima. No, već je 1620. nizozemski liječnik C. Van Drebbel, u službi engleskog kralja Jamesa I. izgradio podmornicu, vjerojatno po uzoru na svoje prethodnike, te ju prikazao na Temzi. Navodi se da joj se pogon sastojao od 12 ručno pokretanih vesala, te da je ronila do tri metra. U ratovima protiv Francuza dvije su slične podmornice pričinile izvjesnu štetu na podvodnom dijelu lukobrana u La Rochelleu.
Godine 1773. bilježi se i prva žrtva podmorničarstva, engleski drvodjelac J. Day, kojega je povjerenje u drvo kao građevni materijal podmornice očito stajalo glave.
No, samo tri godine poslije ovog nemilog događaja pojavljuje se nešto što bi se, uvjetno rečeno, moglo nazvati podmornicom, i to, ne slučajno, na početku Američkog rata za neovisnost 1776. To nešto djelo je američkog liječnika i znanstvenika Davida Bushnella, inače idejnog tvorca mine u istom ratu. Bushnellova se zamisao svodila na izradu podvodnog vozila kojim bi se mogli napasti britanski brodovi. Tako je njegov Turtle (Kornjača) bila prva podmornica u potpunosti metalne izvedbe, izrađena od mjedenih limova. Za kretanje naprijed-nazad i dublje-pliće ovaj je jednosjed bio opskrbljen ručno pokretanim Arhimedovim vijkom, a za kormilarenje smjernim kormilom. Turtle je, kao i svaka kasnija podmornica, imao i tankove (2) za poništenje uzgona, a imao je i pumpe za izbacivanje vode. Ovo jajoliko plovilo bilo je opremljeno i kompasom, dubinomjerom i ventilacijskim cijevima dok je jedinom članu posade motrenje bilo omogućeno kroz okna na obodu ulaznog otvora, uz istovremeno okretanje pogonskog uređaja i kormila. Podmornica je nosila minu od 60 kg crnog baruta, koju je trebalo pričvrstiti na bok protivničkog broda s pomoću oštrog vijka, kojim se upravljalo iz podmornice, te veznog užeta s paljbenim mehanizmom.
Da je ovaj sustav bio ipak preoptimistično zamišljen pokazao je jedini zaron Turtlea 1777. pod britansku fregatu Eagle, usidrenu pred New Yorkom, kad dočasnik E. Lee nije uspio pričvrstiti minu.
Na scenu još jednom stupa neuništivi Robert Fulton. On već 1797. nudi Direktoriju Francuske projekt podmornice Nautilus. Projekt je načelno prihvatio 1800. sam car Napoleon. Zanimljivo je da je osim ručnim podvodnim pogonom Nautilus za površinsku plovidbu bio opremljen sklopivim i iznutra upravljanim jedrom! Imao je tri člana posade, s naoružanjem poput onoga na Turtleu. Fulton je za vrijeme ispitivanja na Seini sam zaronio s posadom na 8 m dubine i ostao pod vodom pola sata, a u drugom pokusu u luci Brest čak 6 sati, za koje je vrijeme izašao iz luke i vratio se u nju roneći!
Kuriozitet je, međutim, da se bez obzira na dokazanu uporabivost Nautilusa niti jedan Napoleon, a potom ni Englezi, nisu usudili usvojiti ovako podmuklo oružje, koje je izlazilo iz tadašnjih opće prihvaćenih konvencija vođenja rata.
Nakon Fultona, evo nas opet u Američkom, ovaj put građanskom ratu. Još jednom je slabija strana, Južnjaci, posegnula za oružjem iznenađenja (uz mine, koje su u velikom broju, i to uspješno, primijenili u ovom ratu), s kojim su se ponadali preokrenuti tijek rata u kojemu se pobjeda sve više smiješila Uniji.
Južnjaci su u tu svrhu izgradili dva tipa podmornica. Prvi tip, David, bio je praktički čamac bez nadvođa, s parnim pogonskim strojem i minom na pramčanoj motki kojom se moralo udariti u brod da eksplodira. Takvim je plovilom 1863. napadnut sjevernjački monitor Ironside, ali bez značajnijeg uspjeha.
Za razvoj podmorničarstva najznačajniji je datum 17. veljače 1864. kad je južnjačka podmornica Hunley pod zapovjedništvom poručnika Dixona uspjela potopiti sjevernjačku topovnjaču Housatonic od impresivnih 1.260 t istisnine, nastradavši pritom i sama, sa svih 9 članova posade. Kako su Južnjaci i inače bili osuđeni na improvizaciju, tako je i osnova Hunleya bio jedan parni kotao kojemu su naprosto dodali pramčani i krmeni kraj. Pogon je, naravno, bio ručni: osam članova posade je okretalo koljenastu osovinu s vijkom, dok je zapovjednik kormilario, tako da ni brzina nije mogla biti veća od nekih 2,5 čv. Na pramčanoj je motki, inače harpunu za kitolov, Hunley nosio minu koja se trebala zabosti u drvenu brodsku oplatu te aktivirati uzicom nakon udaljavanja podmornice, no mina je, nažalost, eksplodirala ranije, te je zajedno s neprijateljskim brodom povukla i Hunleya na dno.    
U to vrijeme, dakle 1867. Francuzi, pioniri ranog podmorničarstva, dovršavaju svoju prvu podmornicu Plongeur od respektabilnih 420/540 t istisnine. Ni ova podmornica, dakako, još uvijek nije naoružana torpedom već i dalje minom na motki, no umjesto ručnog već ima pogon na stlačeni zrak.
Za daljnji razvoj podmornica osobito je značajno razdoblje od 1866. do 1886. budući da se pojavljuju redom Luppis-Whiteheadov torpedo, generator istosmjerne struje, periskop te motori s unutarnjim izgaranjem, dok je nešto ranije, točnije 1859. Planté konstruirao olovni akumulator koji je 1880. u potpunosti prilagođen podmorničkoj uporabi.

Od električnog do dizelskog pogona

Prva podmornica s električnim pogonom, napajanim iz akumulatora, djelo je francuskog konstruktora Claudea Goubeta. Njegov Goubet I iz 1887. je mini podmornica od svega 1,6 t površinske i 1,8 t podvodne istisnine, no brzine već od oko 5 čv. No, kako se ova podmornica za operativnu uporabu pokazala premalenom, Goubet je već nakon godine dana dovršio novu podmornicu, Goubet II od 4,5/5 t, s pogonom Siemensovim motorom od 4 KS, napajanim iz akumulatora smještenog u donjem dijelu trupa, koji je podmornici  uz podvodnu brzinu od 5 čv omogućavao autonomiju od 20 NM.
Konstruktor je zamislio da ovo oružje iznenađenja bude preneseno većim ratnim brodom do mjesta akcije no, svejedno, i ovaj je projekt francuska vlada odbila s obrazloženjem da je podmornica još uvijek premalena. Goubetu nije preostalo ništa drugo nego da svoj izum proda uvijek zainteresiranoj Južnoj Americi, konkretno, Brazilu za 10.000 funti.
Istovremeno, Dupuy de Lôme projektira, a poslije njegove smrti Gustave Zédé dovršava projekt, te 1888. gradi prvu ozbiljnu podmornicu Gymnote, istisnine 30/31 t, te 7,3 čv površinske i 4,2 čv podvodne brzine. To je bila jednotrupna čelična podmornica, s demontabilnim olovnim utegom za olakšanje. Pogon je, dakako, bio elektromotorni, na bazi akumulatora od 204 ćelije. Gymnote je bila prva podmornica naoružana dvama torpedima. Obavila je više od 2.000 zarona i pružila dragocjena iskustva u daljnjem razvoju podmornica, koji nije uvijek tekao pravocrtno.
Tako je engleski pastor George Garett 1879. demonstrirao prednosti svog Resurgama, podmornice dubine ronjenja do 45 m, no s parnim pogonom. Ovaj tzv. bezvatreni (fireless) pogon bio je već primijenjen u londonskoj podzemnoj željeznici, a zasnivao se, naravno, na kotlu loženom ugljenom (!) dok je dim izlazio kroz nepovratne ventile na dimnjaku unutar nadgrađa. Posebnim sustavom ventila para je opskrbljivala parostroj koji je ovu podmornicu pod vodom tjerao brzinom od 3 čv. Nakon izvjesnih početnih uspjeha Resurgam je potonuo pri teglju, za vrijeme oluje.
U Francuskoj je pak 1893. izgrađena podmornica Gustav Zédé od 266/274 t, duljine od 48,5 m, opremljena kao i Gymnote samo električnim pogonom. Naoružana s tri torpedne cijevi, postizavala je 9,2 čv na površini, i 6,5 čv pod vodom, te je bez ikakvih incidenata zaronila preko 2.500 puta. To je ujedno bila i prva podmornica opremljena periskopom, te također prva koja je već 1898. izvela prvi vježbovni napad na pokretnu metu.
Sve su ove tehnološke novosti s kraja 19. st. učvrstile vodeći položaj Francuske u razvoju podmornica, što je i dodatno potvrđeno 1899. dovršenjem Narvala, konstruktora M. Labeufa. To je bila prva dvotrupna podmornica koja je imala čvrsti i laki trup, s kombiniranim parnim i elektromotornim pogonom. Izvan čvrstog trupa nosila je 4 torpeda, a plovila je, uz značajnu autonomiju, podvodnom brzinom od 6,5 čv.
Za razliku od Francuske, SAD su svoju prvu podmornicu službeno preuzele tek 1900. Bila je to jednotrupna podmornica Holland VI, koju je nakon dvadesetak godina rada usavršio konstruktor John Holland. Riječ je o prvoj pravoj podmornici, budući da je imala kombinirani pogon, koji se sastojao od benzinskog motora od 33 kW za površinsku plovidbu brzine 8 čv, te elektromotora od 55 kW, s kojim je vozila podvodnom brzinom od 5 čv. Benzinski je motor punio akumulatorske baterije, iz kojih se napajao elektromotor. Sljedeća su novost bili hidroplani, namijeni spuštanju/dizanju podmornice. Holland VI, podvodne istisnine 75 t, bio je naoružan s jednom torpednom cijevi kal. 457 mm, te s dvije pneumatske cijevi za izbacivanje eksploziva. Torpedo -zna se čiji- se iz cijevi izbacivao stlačenim zrakom, a imao je domet od 300 m, tako da se podmornica prije ispaljivanja morala znatno približiti cilju.
Svejedno, rezultati ispitivanja Hollanda VI bili su tako dobri da je američka vlada naručila 6 podmornica ovog tipa, a 1902. podmornice naručuju Velika Britanija i Japan. Štoviše, Hollandov je patent otkupila britanska tvrtka Vickers te je kasnije na njemu razvijala svoje tipove podmornica.
Godine 1902. Rusija gradi svoje prve podmornice tipa Delfin od 175 t prema projektu svojih inženjera Bubnova i Beklemiševa, a iste godine i Japanci grade svoju prvu podmornicu, na osnovi otkupljenog Hollandovog patenta.
Zanimljivo je da je na prijelazu stoljeća bilo svega 12 aktivnih podmornica u svjetskim ratnim mornaricama, no njihov će pravi razvoj tek započeti.

Zrelo doba podmornica

Zrelo doba  podmornica započinje praktički ulaskom Nijemaca na ovo podvodno bojno polje. Oni su očito pomno pratili što svi ostali rade, i shvatili na vrijeme kako je bit podmornice, njeno srce - pogon. I od samih početaka, puno kasnije od drugih, ali sustavno, posvetili su se ispitivanjima i ugradnji pogona koji će zadovoljiti glavne kriterije koje će podmornice - vrlo brzo - morati ispuniti, a to su autonomija (daljina doplova) i brzina, i to, i jedno i drugo, kako u površinskoj tako i u podvodnoj plovidbi.
Drugi su za to vrijeme, doslovno, spavali na lovorikama. Francuzi, kao i obično u svemu pioniri, s jedne strane, te Englezi, ultrakonzervativci, s druge strane, smatrali su podmornice nečim prizemnim, što ratna mornarica, dakako, mora imati u svome sastavu, no daleko veća pažnja se posvećivala beskrajnom nadmudrivanju na relaciji top-oklop kapitalnih, prije svega bojnih brodova, koji su se od pojave Dreadnoughta ubrzano gradili. Naravno, u igru je, uz minu, ušao i torpedo, ali ispaljivan iz torpiljarki i razarača.
Možda je razlog ovom generalnom stavu bio i taj da engleskoj i francuskoj časničkoj eliti baš i nije odgovarao podmornički komfor (osobito sanitarni), u kojemu su se, stalno sagnuti, morali naguravati s prljavom posadom. Za ilustraciju, sve su podmornice s benzinskim motorom držale po tri bijela miša (!) kao senzore onečišćenja zraka. Naime, kad bi jedan od njih odapeo, to je bio znak zapovjedniku da izroni, kako bi se posada nadisala čistog zraka.
Nadalje, francuske podmornice tipa Dorade iz 1901. su, zbog opasnosti od eksplozije uslijed rada benzinskih motora, svoje baterije morale puniti na površini, i to u luci, čime im je bila smanjena autonomija. Britanci su pak otišli korak dalje, bolje rečeno unazad. Oni su, naime, sve do 1916. gradili velike, oceanske podmornice s paroturbinskim pogonom, kako bi mogle pratiti bojne brodove. Tako su podmornice toga tipa (K-class), kojih je izgrađeno 18, plovile u površinskoj plovidbi brzinom od čak 24 čv! Naravno, bile su sve prije nego nezamjetljive, a od eksplozija kotlova ili pak trovanja dimom čak ih je 6 bilo ozbiljno oštećeno, s velikim brojem žrtava među posadom.
Prva njemačka podmornica, dovršena 1906. zvala se kratko i znakovito - U -1. Istiskivala je 241 t u površinskoj, te 287 t u podvodnoj plovidbi, vozeći brzinom od 10,8 čv na površini i  8,7 čv pod vodom. Kako je dizelski motor još bio u fazi usavršavanja, U -1 je imao dva motora na kerozin od po 300 kW, koji su punili baterije. Zahvaljujući velikim zalihama goriva ova je nevelika podmornica imala površinsku autonomiju od čak 1.500 NM pri brzini od 10 čv, dok je pod vodom, pri brzini od 5 čv imala autonomiju od oko 50 NM.  Budući da je U-1 praktički bila podmornica predviđena za dugotrajna ispitivanja, izvorno je bila naoružana samo s jednom torpednom cijevi kal. 450 mm.
Za vrijeme ispitivanja U-1 usavršen je dizelski stroj, koji je uz sustav elektromotor/baterija, otad do današnjih dana nezamjenjiva osnova podmorničkog pogona. Prvi su dizelski motori na njemačke podmornice ugrađeni već 1908. godine, najprije za površinsku, a od 1911. i za podvodnu vožnju.
Prethodno su se već 1906. na podmornice počeli ugrađivati i topovi za obranu i za napad u površinskoj plovidbi, a od 1909. podmornice počinju krcati i mine, koje su polagale najčešće kroz torpedne cijevi.
S obzirom na još uvijek nevelike vlastite mogućnosti, kao i na pomanjkanje bilo kakvih operativnih iskustava, podmornice su pred Prvi svjetski rat igrale minornu ulogu u vojnim planovima svjetskih sila, pa čak i njemačke, no razvoj događaja u prvom svjetskom sukobu pokazao je svu zrelost podmorničke opasnosti!