Od Viškog boja do Dreadnoughta « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Od Viškog boja do Dreadnoughta

Neposredna je posljedica Viškog boja bila - korak unatrag. Naime, na brodove se vratio kljun, tako da se kratko vrijeme nakon ovog boja snaga pojedine ratne mornarice nije mjerila samo brojem topova već i kljunova!

Utrka topa i oklopa

Zbog naglog usavršavanja brodskog topništva i povećanja prodorne snage zrna, morali su graditelji zaštititi brodske bokove sve debljim oklopom, koji je s vremenom postao toliko težak da ga brodovi više nisu mogli nositi. Budući da ni dimenzije brodova nisu mogle rasti unedogled, morao se ograničiti broj topova te smanjiti površina bočnog oklopa. Topove se pak postavljalo u sredinu broda, gdje su se mogli mnogo bolje zaštititi oklopom smanjene površine (protection reduite), pa otuda naziv reduitni brodovi. Prvi su takve brodove izgradili Francuzi (Magenta i Solferino, 1863.) smještajući na njih po 52 topa od 160 mm u dvije bitnice (jednu iznad druge) u sredini trupa, iza središnjeg reduita debelog 150 mm. Ispod reduita pružao se prema pramcu u krmi samo oklopni pojas koji je na pramcu završavao oštrim i jakim kljunom.
S obzirom na to da su već zašli u reduite, Francuzima nije preostalo ništa drugo nego da ih usavrše u brodove s dvokatnim reduitom, na koje se po prvi put postavljaju, uz uobičajene, i topovi za uzdužno gađanje. Od tih do tzv. barbetnih brodova bio je mali korak. Tako je na Oceanu (8.000 t) neumorni Dupuy de Lome, osim što je prvi uveo nepropusne pregrade kao brodograđevni standard, dio topova postavio u barbete, jake željezne okrugle grudobrane, odakle su topovi mogli gađati ravno preko pramca i krme.
No barbete su imale nedostatak - topovi su bili slabo zaštićeni od zrna koja su pod strmim kutom dolijetala iz daljine. Od barbete do topovskih kula bio je još manji korak, ovaj put za Engleze, poučene primjerom američkog Monitora.
Nakon što je više ratnih mornarica  (Italija, Prusija, Nizozemska, pa čak i Brazil i Peru) od engleskih brodogradilišta naručilo izgradnju monitora s okretljivim oklopnim kulama, došao je red i na mornaricu Njenog Veličanstva. Tako je izumitelj topovskih kula velikog kalibra, kapetan bojnog broda Cowper Coles, uspio 1864. nagovoriti englesku vladu da brodu Prince Albert ugradi dvije kule. S kulama su Englezi eksperimentirali i na rekonstruiranom linijskom brodu Royal Sovereign i postigli tako dobre rezultate da je vlada 1866. odobrila gradnju Monarcha, prve željezne oklopnjače s okretljivim kulama. Oklopnjača je imala dvije kule s po dva topa od 304 mm, te obične topove 2 x 228 mm, 1 x 177 mm, a s brzinom od oko 15 čv bila je tada najbrži ratni brod na svijetu.
Međutim, prvi brodovi s kulama su ipak imali jedan osnovni problem - stabilitet. Naime, stjecajem okolnosti prevrnuli su se redom američki Monitor, talijanski Affondatore (poslije bitke kod Visa) pa čak i engleski Captain, s kojim je potonuo i sam Coles, tako da su pomorci izgubili povjerenje u kule.
Posljedica toga je pojava tzv. kazamatnih brodova. Na tim su brodovima topovi bili zaštićeni oklopom sa sve četiri strane, a sami brodovi su imali visoko nadvođe, pa su ih rado prihvatile mnoge mornarice. Posebno, u konstruktivnom smislu, treba istaknuti francuski kazamatni brod Redoutable, na kojemu je 1872. prvi put primijenjeno najnovije čudo onovremene metalurgije - čelik. Naime, ugradnjom čeličnih rebara je toliko ušteđeno na masi trupa da su se mogle priuštiti i druge korisne novosti: uzdužne i poprečne nepropusne pregrade, dvodno i oklopna paluba od 60 mm u visini vodne linije.
Godina uvođenja Redoutablea u flotu -1872. - važna je i u pogledu klasifikacije ratnih brodova. Umjesto dotadašnje podjele na linijske brodove, fregate i korvete, ratni se brodovi dijele na oklopnjače prvog i drugog reda, te krstaše.
Usporedo s ovim neprestanim usavršavanjem topništva i oklopa, konačno je došao i red na usavršavanje pogonskog parostroja. Tako je 1870. na britansku oklopnjaču Dreadnought od 10.900 t ugrađen novi tip stroja tzv. compound s tri cilindra  koja je s dva takva stroja ukupne snage 6.000 kW (8.000 KS) postigla brzinu od oko 14,3 čv. Novi strojevi su, zahvaljujući manjoj potrošnji, brodu povećali doplov (range), tako da Dreadnought više nije imao potrebu za jedriljem.
Isto tako je značajan napredak postignut uvođenjem čelika kao građevnog materijala budući da je masa drvenog trupa zauzimala čak 50% istisnine, dok je taj postotak za željezni trup iznosio 40% a za čelični samo 35%.
Osamdesetih godina 19. st. kao taktička novost uvode se citadelni brodovi, kao rezultat stanja razvoja topova. Tako je zrno od 1.000 kg s eksplozivnim punjenjem od 250 kg, izbačeno iz topa kalibra 430 mm, koji je imao cijev od 110 t, probijalo oklop od čak 600 mm. Da bi se trup zaštitio od pogodaka takve razorne moći, trebalo bi ga pokriti vrlo debelim oklopom, no pritom bi se znatnije povećala istisnina, što bi značilo pad brzine broda. Zbog tog se problema posljednjih desetljeća 19. st. razvilo mnoštvo škola. Englezi su odlučili na račun slabijeg brodskog oklopa pojačati oklop topovskih kula i kalibar topova. Tako se u Engleskoj u razdoblju od 1876. do 1882. pojavio niz citadelnih brodova, na čelu s Inflexibleom, čija se osnovna značajka svodila na brod praktički neoklopljenog trupa, s dvije okretljive kule (s otad standardnim maksimalnim kalibrom od 406 mm) koje su se postavljale dijagonalno u dva kraja vrlo oklopljene citadele u sredini broda.
Četvrti brod iz ove serije, Colossus iz 1882. g., dobio je trup u potpunosti napravljen od čelika, čime je značajno olakšana konstrukcija broda te ostvarena ušteda u istisnini od čak 2.800 t! Francuzi su se, s druge strane, držali svojih topovskih barbeta, dok su se ostale mornarice našle između kula i barbeta.
Možda je ovo prava prilika da se ozbiljnije pozabavimo krstaricom, koja je uz fregatu i korvetu, jedina od ovog šarolikog mnoštva opstala, ne samo pukim imenom već i funkcijom, sve do današnjih dana.

Krstarica

Krstarica (engl. cruiser, franc. croiseur, njem. Kreuzer) je po definiciji najsvestraniji površinski ratni brod, snažnog i raznovrsnog naoružanja, velike brzine i daljine doplova, zaštićen (do nedavno) oklopom; osposobljena je za izvršavanje mnogobrojnih zadaća kako u plovnim sastavima tako i samostalno.
Sredinom 19. st. sve se više javljala potreba za gradnjom broda brzine veće od 14 čv, s velikom daljinom doplova, te s moćnim topništvom, koji bi u svemu zamijenio i nadmašio dotadašnje fregate. Ako se za početak (i najveći uspon) krstaričkog rata, dakle, samostalnog djelovanja krstarice, uzima Američki građanski rat, onda je Alabama, ta slavna južnjačka utjeha, prva krstarica u povijesti pomorskog ratovanja, makar se za nju kao i za sve slične brodove sve do osamdesetih koristio i naziv fregata s vijkom.
Englezi 1873. grade Shah, prvu krstaricu sa željeznim trupom, prekrivenim drvenom (!) oblogom i bakrenim limom za zaštitu od korozije, te s mogućnošću dulje plovidbe (s jedrima) bez dokovanja. Francuzi krajem 1871. usvajaju gradnju krstarica velike brzine, kao najvažnije značajke, te ih prema istisnini razvrstavaju u tri razreda (klase): I. razred iznad 4.000 t, II. razred 2.000 -4.000 t, te III. razred ispod 2.000 t. U skladu s tim već 1872. grade krstarice I. razreda Tourville i Duquesne, s jakim pramčanim kljunom, što je utjecaj Viške bitke iz 1866.; imale su više topova, raspoređenih na istaknutim bočnim platformama te na pramcu i krmi, čime su im bili povećani sektori djelovanja; jedra su im bila zadržana na tri jarbola, ali kao pomoćni pogon. Francusku podjelu prihvatile su i druge ratne mornarice.
U razdoblju od 1875. do 1885. moderni topovi s ižljebljenim cijevima sve više dolaze do izražaja, a istovremeno započinje dominacija željeza i pare, zahvaljujući čemu brzine brodova rastu. Grade se pretežno manje, no brže krstarice II. i III. razreda, a kao kuriozitet zvuči da se poslije neuspjeha Shaha protiv peruanskog (!) monitora Huascar 1878. uvode tzv. zaštićene krstarice (engl. protected cruisers), čija se zaštita svodila na ćelijasto (celular) pregrađivanje trupa prostorima za smještaj ugljena, koji su tako poslužili kao tampon zone u slučaju oštećenja broda.
Pod utjecajem francuske Mlade škole (Jeune école), koja se zalagala za gradnju torpednih brodova, počinju se graditi male brze torpedne krstarice (croiseurs torpilleurs), naoružane torpednim cijevima i brzometnim topovima manjeg kalibra. Mnoge zemlje slijede ovaj obrazac, da bi krajem 19. st. ovaj tip krstarice bio zamijenjen razaračem.
Da se pak zadovolje potrebe srednjih ratnih mornarica i stvore povoljni izgledi u boju krstarica s linijskim brodovima, Englezi, točnije projektant George Rendell za čileansku ratnu mornaricu grade krstaricu Esmeralda, koja se pokazala vrlo uspješnom zaštićenom krstaricom s oklopnom palubom od pramca do krme i od boka do boka, tako da je trup u potpunosti štitio kotlove, strojeve i streljivo. Uz jako topništvo (2 x 254 mm, 6 x 152 mm) i visoku brzinu od 18,3 čv, Esmeralda je dobila najprije nadvodne a zatim i podvodne torpedne cijevi. Zanimljivo je da su ovaj brod, kao valjda previše kompliciran, Čileanci 1894. prodali Japancima, kojima je, međutim, odlično poslužio u Rusko-japanskom ratu (1904-05.)!

Dreadnought    

U neprestanoj utrci s Francuzima, sagradili su Englezi 1895. krstarice Powerfull i Terrible od čak 14.200 t (za usporedbu, Esmeralda iz 1883. imala je samo 3.000 t!), impresivne brzine od 21-22 čv, međutim, brodovi su se zbog preslabog oklopa i naoružanja pokazali preskupim eksperimentom. Budući da se čelični bokovi nisu mogli izložiti rasprsnim granatama, trebalo ih je čim prije oklopiti, i tako su se pojavili oklopni krstaši.
Iako su nominalno prve oklopne krstaše izgradili Rusi još 1873-75, a iza njih Englezi, među pomorskim taktičarima ipak prevladava mišljenje da su prve prave oklopne krstaše izgradili Francuzi, budući da je Francuska prva odlučila nadvođe krstarica zaštititi oklopom protiv snažnih rasprsnih granata, izgradivši 1890. brod Dupuy de Lome od 6.700 t, brzine oko 20 čv. Ovo je bio prvi ratni brod s tri propelera.
Uzgred, brod je nakon rekonstrukcije 1905. prodan, kao što to obično biva, jednoj južnoameričkoj mornarici, ovaj put peruanskoj, odakle je nakon osam godina službe prodan Belgiji, gdje je prenamijenjen u trgovački (!) brod pod imenom Peruvier plovio još dugo vremena.
No, vratimo se još jednom kraju stoljeća. Francuska, decentna domovina Fin de sieclea, nakon 1895. gradi i razvija oklopne krstaše jer je taj tip brodova odgovarao doktrini Jeune école, koja je zahtijevala da se napusti gradnja skupih oklopnjača, a prevlast na moru u odnosu na Veliku Britaniju ostvari modernim manjim, ali mnogobrojnim brodovima velike brzine, poput torpiljarki, krstarica i oklopnih krstaša, koji će novim oružjem - torpedom, moći uništiti neprijateljski, konkretno, britanski trgovački promet. Rezultat ove doktrine je čak 18 oklopnih krstaša izgrađenih u razdoblju od 1899. do 1908. od kojih je posljednji, Waldeck -Rousseau porinut 1908. već istiskivao 14.000 t, vozeći brzinom od 24 čv.
Zanimljivo, Francuze u ovoj koncepciji nisu ovaj put slijedili Englezi, već nova mornarička sila - Nijemci, koji su seriju od svojih 9 oklopnih krstaša okončali 1908. s izgradnjom Blüchera, istisnine 15.000 t, brzine 25 čv, naoružanog s 12 topova od 203 mm.
Englezi su pak krenuli drugim putem, gradeći bojne krstaše (battle cruisers).
Naime, prateći više njemačke a manje francuske napore, Englezi su kao odgovor oklopnim krstašima 1907. dovršili prva tri bojna krstaša tipa Invincible od 17.250 t, koji su imali po osam topova jedinstvenog kalibra od 305 mm, a plovili su brzinom od 27 čv. Ovime su oklopni krstaši izgubili svrhu te su ih od 1908. sve mornarice prestale graditi.
Bilo kako bilo, ni oklopne ni bojne krstaše ni Nijemci ni Englezi nisu prodavali tamo nekim južnoameričkim mornaricama, budući da se spremao veliki obračun, u kojemu su, barem što se krstaša tiče, Nijemci izvukli deblji kraj, jer su engleski bojni krstaši kod Falklanda potopili njemačke oklopne krstaše Scharnhorst i Gneisenau, a na Dogger Banku oklopni krstaš Blücher.
Kako rekosmo, spremao se veliki obračun. Za taj obračun čak ni novouvedeni bojni krstaši nisu Englezima bili jamstvom pobjede na moru. Zato je trebalo izgraditi pravi, univerzalni bojni brod (battle ship), čiji je prototip Dreadnought, dovršen 1906. već samim svojim imenom postao sinonimom bojnog broda, odnosno kolokvijalno drednota.

U čemu je Dreadnought bio revolucionarna novost?

Pomorski ratovi, vođeni potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, poglavito američko-španjolski, kinesko-japanski i poznati rusko-japanski sukob, istaknuli su učinak brodskog topništva na velikim daljinama, već oko 9.000 m, a s time i potrebu da se poveća broj topova velikog kalibra, uz bolju zaštitu broda od topovskih zrna, mina i torpeda, te istovremeno povećanje brzine broda. Po zamisli Johna Fischera, prvog lorda Admiraliteta, Britanci su 2. listopada 1905. započeli izgradnju novog tipa bojnog broda Dreadnought, istisnine 17.000 t, brzine 22 čv, s 10 topova od 305 mm i 24 topa od 76 mm. Ovaj se brod, u odnosu na brže bojne krstaše koje su Englezi istovremeno gradili, odlikovao daleko većom žilavošću, odnosno jačim oklopom, koji je obuhvaćao oklopnu zaštitu topovskih kula, zapovjedničkog mosta i bočnog pojasa po cijeloj duljini broda, te oklopnu palubu nešto iznad vodne linije. Uzdužnim i poprečnim pregradama zaštićen je pak podvodni dio broda od eksplozija mina i torpeda.
Dakle, osnovne prednosti Dreadnoughta u odnosu na sve ostale ratne brodove bile su, naravno, taktičke prirode, budući da je ovaj brod udovoljavao većini zahtjeva borbe na velikima daljinama, od 10.000 -15.000 m.
Udvostručenjem broja topova velikog kalibra povećana je vatrena moć i omogućeno vođenje borbe na daljinu, izvan dohvata torpeda, a korištenjem smo jednog velikog kalibra omogućeno je plotunsko gađanje i uspješnije upravljanje vatrom.
Brod je i u konstruktivnom i pogonskom pogledu bio velik napredak. Naime, prelaskom na cementirani krom-nikal čelični oklop povećana je otpornost na udare od čak 40% u odnosu na željezni oklop, pa se debljina oklopa mogla smanjiti gotovo na polovicu, što je pak značilo značajnu uštedu u težini trupa.
Bitno je unaprijeđen i pogon. Naime, umjesto kombinacije ugljen-vatrocijevni kotlovi-ekspanzijski parni strojevi, na Dreadnoughtu su uvedeni vodocijevni kotlovi, s loženjem na ulje, te parna turbina, što je sve zajedno urodilo daljnjim uštedama u težini, a da se o ekonomičnosti, fleksibilnosti i pouzdanosti pogona i ne govori.
Zahvaljujući ovakvome pogonu, kao i četverovijčanoj propulziji, Dreadnought je bio brod iznimnih manevarskih svojstava, što se u bojevima Prvog svjetskog rata, u koje je ušao već donekle kao veteran, pokazalo presudnim. Brod je u ratu izvukao živu glavu da bi 1923. časno okončao svoju revolucionarnu karijeru u rezalištu brodova.