Nove tehnologije i stare taktike « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Nove tehnologije i stare taktike

Američki građanski rat koji je trajao od 1861. do 1865. i Viški boj iz 1866. u ovoj sažetoj povijesti pomorskog ratovanja, kao svojevrsnoj kronici pustolovine, povezuje tek vremenski slijed i - podvodni kljun (!), to prastaro antičko oružje. No ipak, osim ovog bizarnog detalja, za povijest ratovanja na moru značajnija je pojava krstaričkog rata te osobito podmornica, koje su od tih vremena začetaka prevalile dug put do današnjeg oružja sudnjeg dana.

Američki građanski rat

Tri su novosti u pomorskom ratovanju uvedene u Američkom građanskom ratu: krstarički rat, monitori te podmornice.
Iako je pojam krstaričkog rata, kao specifičnog oblika državnog gusarenja, ustoličen još u doba francuskih revolucionarnih ratova s kraja 18. st., kao oblik borbe slabije, francuske strane, protiv trgovačkih brodova jake engleske flote, ipak se pojam ovakvog vojnog djelovanja na moru prije svega veže za Američki građanski rat, odnosno za Konfederaciju kao slabiju stranu u ovom sukobu.
No najprije valja nešto razjasniti.
Krstarički rat toga vremena nisu vodile krstarice, dakle, posebno razvijen tip ratnih brodova, već parni -trgovački- jedrenjaci relativno visoke brzine, velikog radijusa doplova (crusing range), jakog naoružanja u odnosu na trgovačke brodove, te praktički nikakvog oklopa, što  samo manjim dijelom odgovara današnjim zadaćama i značajkama krstarica kao superiorno naoružanih ratnih brodova velike brzine.
Početkom rata, 1861. sva se američka ratna mornarica od 70 brodova, te najveći dio trgovačke mornarice, zatekla u rukama Unije.
Konfederacija je ubrzo našla saveznika u ovom ratu, i to Veliku Britaniju, koja je ističući svoju neutralnost u sukobu istovremeno priznala odcjepljenje Juga.
To je, naravno, bilo nedovoljno tako da je ministar mornarice južnih država pozvao kapetana korvete Raphaela Semmesa da opremi putnički brod Havana od 450 t, koji je plovio na liniji New Orleans-Havana, te da ga pretvori u pomoćnu krstaricu. Semmes je brodu dao ime Sumter, naoružavši ga s jednim okretljivim topom od 203 mm te sa četiri topa od 32 funte.
I tu počinje prava kronika pustolovine.
Nakon što je 30. lipnja 1861. uspješno umakao blokadi delte Mississipija Sumter je ubrzo naletio na prvu žrtvu - sjevernjački putnički brod Golden Rocket. Posadu i putnike je prekrcao a brod zapalio. Sutradan je Semmes ulovio još dva broda, a kad se približio luci Cienfuegos na Kubi, još četiri. U tu, tada španjolsku, neutralnu luku Semmes je ponosno uplovio sa svih šest uzapćenih brodova i u njoj prvi put razvio ratnu zastavu Konfederacije. Ukrcao je hranu i ugljen, pustio zarobljene brodove (!) te otplovio prema Otocima Zavjetrine.
Pred Curacaom lovi brik Aby Bradford, no nizozemski guverner pod pritiskom američkog konzula nije dopustio da zarobljeni brod ostane u luci. Kapetan Semmes je samo prekrcao dio svoje posade na brik te ga uputio u New Orleans.     
Semmes je odlučio poći pred brazilsku obalu, tada veliku raskrsnicu pomorskih putova, no do tamo nije stigao budući da mu je ponestalo ugljena. Umjesto toga odlučio je, uz prešutnu podršku Engleza koji su ga opskrbili ugljenom i hranom, djelovati na relaciji Antili-sjeverna obala Južne Amerike, tako da je vrlo brzo uzaptio još dva sjevernjačka broda, od kojih je jednog zadržao kao vlastitu izvidnicu, a drugog zapalio. To je, naravno, pokrenulo  sjevernjačku potjeru, sastavljenu od pet ratnih brodova, od kojih ga je jedan, Iroquois, pronašao u neutralnoj luci Saint Pierre na Martiniqueu.
Iako ulovljen, Semmes je svoju priliku našao u pravilima pomorskog prava vezanih za boravak ratnog broda u neutralnoj, engleskoj luci. Ta je pravila neposredno prije američkog sukoba sastavila Velika Britanija, a ona govore: 1) ratni brodovi zaraćenih strana ne smiju ostati u engleskoj luci dulje od 24 sata, 2) ako se u luci zateknu dva neprijateljska broda, drugi može isploviti tek 24 sata nakon prvog, 3) zabranjeno je u luke dovesti zarobljene brodove, no ako se dovedu, oni se moraju slobodno pustiti iz luke.
Sposobni je kapetan Semmes ovu gentlemansku priliku iskoristio na najbolji mogući način, i umaknuo je u mrklu noć, pred nosom sjevernjačkog broda koji ga je čekao na izlazu, oklijevajući ući u luku zbog navedenih pravila.
Zaključivši da su antilske vode postale preopasne, Semmes je sa Sumterom preplovio cijeli Atlantik te u siječnju 1862. uplovio u Cadix, zapalivši usput tri broda. Nije našao više žrtava jer je panika natjerala sjevernjačke brodovlasnike da plove pod engleskom zastavom. Budući da se pred Algecirasom usidrila sjevernjačka topovnjača Tuscarora, a da su  kotao i parostroj na Sumteru već bili dotrajali, Semmes je po nalogu svoje vlade brod prodao Britancima (koji su ga potom pod imenom Gibraltar opremili kao blockade runner) te s posadom otputovao u London.
U međuvremenu je predstavnik Konfederacije u Engleskoj kapetan Bulloch kupio parobrod Enrica, trojarbolni bark od oko 1.000 t istisnine, s parostrojem od 220 kW i vijkom koji ga je gonio brzinom od solidnih 13 čv. Brod, sad već nazvan Alabama, je na Azorima u srpnju 1862. opremljen s dva okretljiva topa ižljebljenih cijevi od 203 mm te sa šest topova glatkih cijevi od 32 funte.
Da ne duljimo, ovako dolično naoružana Alabama, s ornom posadom od 120 momaka, dulje je od deset mjeseci uspješno izbjegavala sve zamke nadmoćne sjevernjačke flote, potopivši pritom ništa manje nego 65 neprijateljskih brodova! Posljednji je boj potpuno iscrpljena Alabama, sad već old raider's lady, vodila pred Cherbourgom, dakle u dalekom La Mancheu, protiv nadmoćnog sjevernjačkog Kearsargea. Preživjele članove posade, njih 60, zajedno s kapetanom Semmesom, pokupila je engleska jahta Deerhound  pred nosom bijesnih Sjevernjaka te punom brzinom pobjegla u Englesku. Suvišno je reći da su Englezi momčad Alabame odbili izručiti Uniji.
Toliko o krstaričkom ratu u Američkom građanskom ratu, tijekom kojeg su neutralni Englezi Južnjacima opremili, svim osim oružjem, još nekoliko brodova (Florida, Georgia, Shenandoah), umalo prouzročivši novi američko-britanski rat.
Vrijedi, međutim istaknuti da u Američkom građanskom ratu uopće nije bilo pomorskih okršaja. Operacije su se vodile u obalnim vodama i slivovima velikih rijeka, kao dio većih vojnih operacija na kopnu. Međutim, ipak je ovaj rat donio i jednu novost - monitore, ratne brodove izrazito niske siluete, dobro naoružane no ne osobito brze, koji su se otad, najčešće ne baš uspješno, koristili za obranu vlastite i granatiranje neprijateljske obale, a manje za aktivnosti na otvorenome moru.
Ovaj je tip broda nazvan po sjevernjačkoj oklopnjači Monitor, no priča je započela nešto ranije kad su Sjevernjaci, povlačeći se iz Norfolka, spalili parnu fregatu na vijak Merrimac. No brod je samo djelomično izgorio, pa su ga Južnjaci digli iz vode, opremili jakim željeznim kljunom te bitnicom nagnutih bokova, oklopljenu željeznim pločama. Brod su naoružali s 10 topova, od kojih su dva od 203 mm, ižljebljenih cijevi, bila okretljiva. Ovako opremljen Merrimac je 8. ožujka 1862. zaplovio rijekom Elizabeth, iznenadivši pritom sjevernjačke blokadne brodove, fregate Congress i Cumberland, koju je udarom kljuna poslao na dno.
No već nakon osam sati na sidrište Hampton Road stiže Monitor, niska oklopljena splav naoružana samo s dva topa od 230 mm, no u oklopljenoj okretljivoj kuli. Oba su se broda gađala granatama puna četiri sata, uzalud pokušavajući udariti jedan drugoga kljunom. Okršaj je završio bez ijedne žrtve. Oklop je pobijedio topove.
S obzirom na to da se u ovom dvoboju oklop pokazao jačim od topova, ne čudi da su i Monitor i Merrimac pokušali pobjedu ostvariti kljunom, kao u dobra stara antička vremena. Pa ako već kljun nije riješio boj kod Hampton Roada, bio je pak oružjem odluke u jednom drugom boju koji se odigrao samo nekoliko godina kasnije, ali tisućama milja dalje - kod Visa 1866.

Viški boj

U viškim vodama odigrala se još 1811. pomorska bitka između Engleza, tih gospodara Visa, i združene francusko-talijanske eskadre, koja je završila pobjedom Engleza te velikim žrtvama s druge strane (oko 200 poginulih i 500 ranjenih).
Borba za Vis, tu jadransku Maltu, još je više došla do izražaja u boju koji se odigrao pedesetak godina kasnije.
Naime, težak poraz koji su austrijskoj vojsci nanijeli Prusi, inače talijanski saveznici u njihovom trećem ratu za ujedinjenje, potaknuli su talijanski vojni vrh da naredi floti da nešto učini. Talijanima se najprikladnije učinilo zauzimanje Visa, tad branjenog s 1.833 vojnika te 88 obalnih topova.
Talijanska je flota pod kolebljivim admiralom Persanom, nakon energičnog zahtjeva vlade, konačno isplovila prema Visu iz Ancone 16. srpnja 1866. Njihova se flota sastojala od 28 brodova, od toga novih 12 oklopnjača. Zahvaljujući velikoj nadmoći talijanskog brodskog topništva u odnosu na austrijsko obalno (641 : 88), viški se garnizon 20. srpnja našao pred predajom, no zapovjednik otoka je, prije prekidanja kabelskih veza od strane Talijana, uspio obavijestiti admirala Tegetthoffa o napadu na Vis. Kako je jedan talijanski izvidnički brod dojavio o sumnjivim brodovima iz sjevernozapadnog pravca, a sam je desant zapeo zbog banalnog talijanskog previda o učinkovitosti inače nadmoćnih brodskih topova u odnosu na visoko postavljeno austrijsko obalno topništvo, Persano je odlučio odgoditi desant te krenuti prema protivniku.
U međuvremenu, zapovjednik austrijske flote admiral Wilhelm von Tegetthoff je pravilno zaključio da talijanski napad nije bio tek diverzija sa ciljem odvlačenja austrijske flote iz sjevernog Jadrana već ozbiljna namjera da se otok Vis zauzme. Austrijska je flota od ukupno 21 broda, od toga svega 7 oklopnjača s kljunom, naoružanih s ukupno 532 topa, iako sporija od talijanske, odmah (19. srpnja) krenula punom parom prema Visu. Pred otok je stigla sutradan ujutro, potpuno iznenadivši Talijane, zatečene u pripremi, tada već odgodi desanta s brojnim čamcima u moru, tako da su Talijani na Austrijance, koji su se približavali u poretku trostrukog klina, mogli uputiti samo deset topovnjača.
Osim toga, neodlučni se Persano, u trenutku započinjanja austrijskog napada, s admiralskog broda Re d'Italia iznenada prekrcao na suvremenu oklopnjaču Affondatore, čime je izazvao zabunu kod podčinjenih časnika te poremetio bojni poredak kolone.
Bitka se praktički prometnula u niz odvojenih bojeva, s tim da se glavna borba vodila u središtu, gdje je Tegetthoff osigurao brojčanu prednost. Oklopnjači Re d'Italia, za koju su Austrijanci vjerovali da je zapovjedni brod, u jednom je trenutku bio oštećen kormilarski uređaj pa je bila prisiljena zaustaviti se. Ovu je priliku iskoristio Tegetthoff pa je vozeći punom brzinom udario kljunom svog broda Erzherzog Ferdinand Max protivničku topovnjaču u bok. Talijanski je brod potonuo za svega tri minute, sa svom posadom od 381 člana. Ovo se pokazalo odlučujućim za ishod boja, budući da su se Talijani ubrzo povukli, izgubivši još jednu topovnjaču (treća je potonula u Anconi), s ukupno 643 poginula, dok su se austrijski gubici sveli na jedan teže oštećeni stari linijski brod te 38 poginulih.
Bilo kako bilo, valja reći da Viški boj nije odlučio kljun, već riješenost da se prihvati bitka te svakako hrabrost i vještina posada na čelu sa samim Tegetthoffom, koji je pokazao što može učiniti flota drvenih brodova na čelu sa željeznim admiralom protiv flote željeznih brodova s drvenim admiralom.