Od Neretljana do partizana « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

155 Bura brodovi

Od Neretljana do partizana

Od Neretljana do partizana
Tekst: dr. sc. Krste Juras, dipl. ing.
Burza Nautike broj: 079 (str: 094-097)

U prošlom broju časopisa dotakli smo se Omišana, glasovitih po umijeću malog i po prepadima, najčešće gusarskom načinu ratovanja, koji je na ovim prostorima vukao korijene još od ilirskih vremena kao praktički jedini način otpora nadmoćnijem neprijatelju. U tom pogledu, kronološki gledano, između Ilira i Omišana stoje Neretljani. Oni su u ranom srednjem vijeku obitavali u primorskome kraju između Cetine i Neretve te na susjednim otocima Braču, Hvaru, Korčuli i Mljetu

U prošlom broju časopisa dotakli smo se Omišana, glasovitih po umijeću malog i po prepadima, najčešće gusarskom načinu ratovanja, koji je na ovim prostorima vukao korijene još od ilirskih vremena kao praktički jedini način otpora nadmoćnijem neprijatelju.
U tom pogledu, kronološki gledano, između Ilira i Omišana stoje Neretljani. Oni su u ranom srednjem vijeku obitavali u primorskome kraju između Cetine i Neretve te na susjednim otocima Braču, Hvaru, Korčuli i Mljetu. Na neki način, oni predstavljaju sljednike poznatih ilirskih gusara iz plemena Ardijejaca, koje su Rimljani pacificirali poslavši ih u unutrašnjost.
Neretljani već od prve polovice 9. st. marno plijene mletačke trgovačke brodove na putu prema Istoku, odgovarajući istom mjerom na mletački način trgovine u to doba, koji se svodio na otimačinu i pljačku. Prvenstveno na sječu šuma duž jadranske obale te odvođenje stanovništva u roblje, koje su potom, zajedno s drvom, prodavali Arapima (Saracenima). Neretljanskom gusarenju pogodovala je osobito konfiguracija kraja u kojemu su živjeli, dakle, obale bogate otocima, zaljevima i kanalima, izvrsnim skloništima i prilikama za zasjede.

Neretljani i Omišani - hrvatski gusari

Nema dokaza da su baš Neretljani bili ti Slaveni koji su još 578. napadali Solun, 626. Carigrad, te već spomenuti Sipont 642., no prvi podatak koji se izrijekom odnosi na gusarstvo Neretljana datira iz 830., kad je neimenovani neretljanski izaslanik došao u Veneciju da s duždom Ivanom Patricijakom sklopi ugovor o nenapadanju. Ugovor iz te godine, koji je Veneciji diktirala opasnost od Saracena nije dugo potrajao, budući da su Neretljani već 834. zaplijenili nekoliko mletačkih trgovačkih brodova, pobivši posade. Čini se da su u prepadima na mletačke brodove uz Neretljane sudjelovali i stanovnici obala Kneževine Hrvatske, saveznika tada još samostalne neretljanske državice koja u to vrijeme još nije bila ničijim podanikom. Ovaj se zaključak izvodi na osnovu činjenice da dužd Petar Trandenik 839. godine svojom ratnom flotom napada cijelu dalmatinsku obalu. Da je ova akcija za Mlečane završila neuspješno svjedoči mir koji je Trandenik sklopio najprije s hrvatskim knezom Mislavom, a potom i s neretljanskim knezom Drosaikom (Družakom). Mir, dakako, nije dugo potrajao, no činjenica je da su Neretljani još dugo sve jačoj Veneciji predstavljali nesavladivu prepreku u planovima osvajanja istočnojadranske obale.
Naravno, Neretljani u tome usko surađuju s hrvatskim vladarima toga doba. Osobito je uspješna bila suradnja s knezom Branimirom. Mlečanima pak, s druge strane, ne pomaže niti savez s Francima, tako da ih ni to nije spasilo od teška poraza. kod Makarske 18. rujna 887. Tom je prilikom život izgubio i sam dužd Petar Candiano!
Veneciji u borbi protiv Neretljana ne idu naruku niti dinastičke borbe u Kneževini Hrvatskoj nakon smrti kralja Tomislava, a niti činjenica da su se Neretljani, nakon što su prvu akumulaciju kapitala ostvarili gusarenjem, posvetili, i to uspješno, miroljubivoj trgovini. Neretljani su se, međutim, neuspješno upleli u dinastičke borbe u Hrvatskoj pomažući kneza Svetoslava a napadajući njegove protivnike, i ne samo njih, već i Zadrane, što je rezultiralo protuneretljanskim savezom Venecije i Bizanta te ovaj put uspješnim pohodom dužda Petra Orseola 1000. godine.
Neretljanska oblast tijekom 11. st. postaje sastavnim dijelom hrvatske države. Poslije krunidbe Arpadovića za hrvatske kraljeve, ne doznajemo o Neretljanima više ništa; tek od 12. st. oni se, u znatno izmijenjenim prilikama, ponovno javljaju u povijesti hrvatskog pomorstva (i gusarstva) pod imenom Omišana.
Omišani, nazivani i Kačići (po najuglednijem rodu), nastavaju praktički samo obalni pojas neretljanske oblasti, između Cetine i Neretve, dok se otoci Brač i Hvar u 12. st. osamostaljuju. Nastojanja Omišana da se domognu vlasti nad otocima rezultirala su samo povremenim, kratkotrajnim uspjesima.
Sredinom 12. st. Bizant je u Dalmaciji pokorio i Omišane, ali je njihova vlast nad ovim buntovnim i odvažnim pomorcima bila samo nominalna. Gusarski napadi Omišana su se nastavili i sežu do Zadra na sjeveru, a na jugu do Kotora, ugrožavajući ne samo mletačke, već i brodove dalmatinskih gradova, što rezultira ugovorom Kotorana 1167. s omiškim knezom Nikolom, kojim se Omišani obvezuju da do devetog koljena neće plijeniti kotorske brodove, a ni ostale koji plove u Kotor, pod uvjetom da im se plati ono što je pravo. Na sličan su ugovor 1190. g. bili prisiljeni i Dubrovčani, od kojih Omišani dobrohotno pristaju primati ono što im Dubrovčani od svoje volje dadu.
Kako u to vrijeme pada bizantska vlast na Jadranu, a istovremeno predstoji mletačko zaposjedanje Zadra i Dubrovnika, Omišani ne gube vrijeme, već na prijelazu iz 12. u 13. st. bespoštedno gusare na objema jadranskim obalama, što rezultira ugovorom iz 1208. kojim Omišani Mlečanima jamče nesmetanu plovidbu čitavim Jadranom, a stranim brodovima koji održavaju veze s Mlecima, sigurnost unutar trokuta: Fano - Susak -Venecija (a južnije što im Bog dade!). Naravno, Omišane ovaj sporazum ni najmanje ne ometa da pljačkaju sve i sva, od Labina u Istri, preko Hvara i Brača, pa sve do prave adrese - brodova koji prevoze križare, već dobrano kompromitirane paljenjem Zadra (i Konstantinopola).
Vrag je odnio šalu kad su protiv Omišana ustali tradicionalno neprijateljski raspoloženi im susjedi Splićani, ali i Šibenčani, te na dugoj strani Napulj, Bari i Monopoli (1274.), na što su Omišani uzvratili prebacivanjem svojih operacija u albanske vode, boreći se, dakako, protiv svih zastava, no prvenstveno protiv one pod znakom mletačkog lava. Žestoke borbe Omišana protiv Venecije potrajale su čak i poslije 1409. kad je Ladislav Napuljski prodao Dalmaciju Mlečanima, budući da se tek 1444. grad Omiš dobrovoljno predao Veneciji.

Uskoci

Tipični, a u svakom slučaju najslavniji, predstavnici hrvatskog kasnog srednjovjekovlja u ovladavanju umijeća malog za prepadne svrhe bili su uskoci.
Uskoci, ti doslovno spasitelji obale od stranih posizatelja, nazivani isključivo gusarima odnosno piratima, silom su prilika na tu pirateriju najčešće bili prisiljeni.
Uskoci su bili prebjezi iz krajeva pod turskom vlašću, koji su uskakali u susjedne hrvatske krajeve te nastavljali brobu protiv Turaka. Tako znamenita kliško-senjska skupina uskoka, čuveni senjski uskoci, djeluje već nakon pada Hercegovine 1482. g. oko ušća Neretve, te početkom 16. st. oko Klisa i Senja, kamo su se prve izbjeglice doselile još poslije pada Bosne 1463. Nakon pada Klisa u osmanlijske ruke (1537.) većina uskoka dolazi u Senj, istaknuvši se prethodno paljenjem turskih fusti u Obrovcu, gdje su Turci osnovali brodogradilište, te napadom na tursko zaleđe brodovima s kojima su preplovili Zadarski kanal, našavši se, onako uzgred budi rečeno, čak i pred Anconom.
Okupivši se u Senju, postaju carski vojnici, od 1537. pod upravom samoga Dvorskoga ratnoga vijeća u Beču, a kasnije, točnije od 1578. kad su se počeli otimati kontroli, nadziralo ih je bliže im Unutarnjeaustrijsko ratno vijeće u Grazu.
Kako su bili daleko od carske blagajne, plaće su im bile neredovito isplaćivane, a znale su i potpuno izostati, pa su uskoci često bili prisiljeni sami brinuti se za sebe i za održavanje osnovnih životnih potreba. Ovo je pak u praksi značilo ne samo masovne upade u zaleđe obale gdje su, otimajući tursko, bacali u očaj zlosretno kršćansko stanovništvo, već i, osobito uspješno, prepade na venecijanske trgovačke i ratne brodove, protiv čega austrijska vlast, koja je u Veneciji vidjela (jačeg) jadranskog takmaca, najčešće nije imala ništa protiv, pogotovo što je i sama dobivala značajan dio uskočkog plijena.
Suvišno je reći da su i gosparski brodovi, zbog dubrovačkih veza s Turcima, znali biti plijenom uskoka.
S obzirom na činjenicu da je turska opasnost na moru nakon Lepantskog boja 1571. minula, glavni uskočki neprijatelj postaje Venecija, čijoj sili uskoci nevjerojatno drsko i domišljato odolijevaju. Osobito se ističe uskočki pohod u prosincu 1604. kad je 400 uskoka pod zapovjedništvom Jure Vranjanina na 10 brodova zaplovilo Velebitskim kanalom te se, potukavši mletačku stražu, iskrcalo kod Grebaštice, blizu Šibenika. Tu su sakrili brodove, prebacili se na tursko područje i zaplijenili oko 15.000 grla sitne te 1.500 grla krupne stoke (!). Stigavši u Grebašticu pred potjerom, dio su stoke poklali te ukrcali na brodove, a dio, navodno, predali vlasnicima uz otkup (ma što to značilo). Mlečani, doznavši za ovaj uskočki prepad, dočekaše ih na povratku kod Ugljana, ali se uskoci skloniše u luku Iža i tu izvukoše brodove. Kako je, na njihovu sreću, od 24. do 27. prosinca puhala bura, Mlečani im se nisu usudili prič svojim galijama. Za to su vrijeme uskoci nasjekli oblice od maslinova drveća te, položivši meso poklane stoke po putu koji je vodio preko brda, prevukli svoje brodove noću 25/26. prosinca na drugu stranu otoka, a odatle neopaženo doplovili do Senja.
Pa kako su, na koncu, izgledali uskočki brodovi, bolje rečeno brodice?
Bile su nevelike no lagane i brze, pretežno s pogonom na vesla, s tim da su veslači bili, naravno, i ratnici. Imale su do 16 vesala te posadu do 50 ljudi. Bile su relativno plitkoga gaza te stoga pogodne za plovidbu plićacima i tjesnacima, kamo se velike mletačke galije nisu usuđivale ploviti. U nuždi su se mogle prenositi i kopnom, a zanimljivo je da su na dnu imale čep, pa su ih uskoci u slučaju nenadane opasnosti potapali, da bi ih poslije vadili.
Uskoci su napadali najčešće noću ili za nevremena.
No sve ih to nije spasilo kad su i samoj carskoj vlasti postali problem, budući da Austrija, iscrpljujući se s Turcima na kopnu, nikako nije uspijevala izgraditi respektabilnu ratnu flotu, pa je trpjela sve veće štete od jake mletačke mornarice, koja je u znak odmazde nad neuhvatljivim uskocima sve češće u potpunosti blokirala austrijsku trgovinu morem, čak spaljujući i neke luke, što je prouzročilo tzv. Uskočki rat između Venecije i Austrije (1615-17). Rat je zaključen mirom u Parizu 1617. kad su uskoci, bez obzira na podvige na strani Austrije u ratovima protiv Turaka kao i u samom uskočkom ratu, zajedno s obiteljima raseljeni iz Senja, najprije u Liku, a zatim i u Vinodol i Istru te još dalje, dok su im svi brodovi bili spaljeni.

Partizanska iskustva

Na ovome ćemo mjestu napraviti kronološku digresiju, kako bismo s iskustvima hrvatskih partizana zaokružili priču o umijeću malog na ovim prostorima, ali sada u bitno izmijenjenim uvjetima ratovanja na moru.
Prema Hitlerovim Privremenim smjernicama za podjelu Jugoslavije od 12. travnja 1941. te posebno Rimskim ugovorom od 18. svibnja 1941. NDH je dobila dio obale od Kraljevice do Zrmanje i od Omiša do Cavtata, s otocima Pagom, Bračem i Hvarom, poluotokom Pelješcem te Elafitske otoke. Preostali dio hrvatske obale, sa svim ostalim otocima, anektirala je Italija.
Anektirani dio Primorja, Gorskog kotara i Dalmacije Talijani su nazvali Prva zona, obalni teritorij NDH i njegovo zaleđe od oko 75 km bila je Druga zona, a uz nju se, u širini od 20 do 40 km, protezala Treća zona. Međutim, početkom partizanskih akcija na moru i priobalju Talijani, ne slučajno, početkom rujna najprije anektiraju i zonu NDH. Budući da se NDH Rimskim ugovorom odrekla mora, morala se odreći i mornarice. Ipak, malobrojne mornaričke snage su sa znakovljem NDH služile u sklopu njemačke Kriegsmarine u Crnom moru, kao dobrovoljačke savezničke snage. Ta nevelika skupina od tristotinjak mornara i časnika vratila se u Jadran nakon kapitulacije Italije 1943. i postala osnovom neke, opet sluganske, mornarice.
Upravljanje cjelokupnim anektiranim područjem Talijani povjeravaju Civilnom komesarijatu za Dalmaciju, kojeg su ubrzo preimenovali u manje mirnodopski Guvernat (Governo della Dalmazia), sa sjedištem u Zadru.
Sama obala i otoci su u vojnom pogledu bili podčinjeni Vojnopomorskom zapovjedništvu Dalmacije (MariDalmazia) te Zapovjedništvu kraljevske mornarice u Rijeci (MariFiume).
Od vojnopomorskih snaga Talijani su na anektiranom području raspolagali s ukupno sedam torpiljarki, od toga šest bivših jugoslavenskih koje su zarobili, naoružanih lakim topovima i protupodmorničkim bombama, jednom topovnjačom, dva naoružana minolovca, sedam torpednih čamaca tipa MAS, te s više motornih brodova i parobroda naoružanih težim ili lakšim topničkim naoružanjem, uz devet lako naoružanih motornih čamaca namijenjenih financijskoj, bolje rečeno protupodmorničkoj službi, budući da su bili opremljeni i hidrofonima. Ovome treba pribrojati i zrakoplovnu podršku, prije svega eskadrilu hidrozrakoplova u Divuljama.
Kako su ovi brodovi prvenstveno bili namijenjeni sprečavanju britanskih upada u Jadran, Talijani su borbi protiv partizana namijenili četrnaest tzv. protupartizanskih brodova. To su bili motorni jedrenjaci, u početku naoružani teškim strojnicama, a kasnije i lakim topovima, dok im je paluba i nadgrađe bilo pojačano čeličnim limovima ili kombinacijom dasaka i pijeska.
Kako je vrag sve više odnosio šalu, Talijani početkom 1943. izdaju Upute za borbu protiv partizana na moru (Direttive sulla gueriglia antipartigiana in mare), u kojima priznaju partizanski rat na moru u svim njegovim oblicima, kojeg vode ljudi od zanata, u pomorskom i u vojničkom smislu.
U prvoj godini rata partizanska aktivnost na moru obuhvaćala je sustav pomorskih veza, diverzije i sabotaže na brodovima u luci, te vađenje morskih mina. Partizanske pomorske veze održavale su se manjim plovilima, najčešće ribarskim, na vesla, jedra ili motor, a služile su povezivanju snaga otpora na kopnu i otocima, kao i prebacivanju ljudi i materijala, koji se na otocima nisu mogli u potpunosti iskoristiti. Eksploziv izvađen iz morskih mina (vađenih najprije u šibenskom području, već u ljeto 1941), dostavljan je na kopno gdje je služio rušenju prometnica.
Bez obzira na žrtve, partizanska veza je, unatoč talijanskim pokušajima onemogućavanja, redovito funkcionirala, zahvaljujući brojnim i dobro organiziranim punktovima motrenja, obavješćivanja i prihvata, tako da je do kapitulacije Italije na taj način prebačeno preko 5.000 ljudi, te veća količina različitog materijala.
Od partizanskih borbenih akcija na moru protiv znatno nadmoćnijih talijanskih snaga, osim diverzija u lukama i brodogradilištima, poduzetih 1941, vrijedi istaknuti brojne uspješne napade naoružanim motornim leutima na talijanske trgovačke motorne jedrenjake tijekom 1942. u kojim je prilikama zaplijenjeno dosta vrijednog tereta, što se uz napade topničkim oružjem s kopna osobito razmahalo tijekom 1943. kad Talijani, u skladu s Direttivama, značajnije naoružavaju i konvojiraju trgovačke brodove.
Partizanski gubici na moru su u razdoblju talijanske okupacije obale i otoka bili neznatni.
Situacija se, međutim, mijenja kapitulacijom Italije i dolaskom njemačkih snaga na priobalje.
Partizani su s kapitulacijom Italije u svakom slučaju profitirali, najprije velikim odzivom stanovništva u njihove redove, kao i uključivanjem većih motornih brodova, najčešće koča, u mornaričke snage. Ovome valja dodati i jače povezivanje s britanskim pomorskim jedinicama, osobito u kasnijem razdoblju (Vis, 1944.).
Međutim, njemačka prevlast u ratnom brodovlju te osobito u zraku, znatno je otežala partizanske aktivnosti na moru, te prouzročila značajne gubitke.
Tako su Nijemci u kolovozu 1944. raspolagali s oko 23.000 pripadnika mornaričkih snaga (bez pripadnika zrakoplovstva), kojima valja pribrojati oko 1.700 pripadnika NDH, od kojih svega oko 300 ukrcanih na brodove.
Partizanska je mornarica istovremeno brojala oko 4.900 pripadnika, ukrcanih na 10 naoružanih brodova te 40 patrolnih čamaca, razvrstanih u flotile u skladu s podjelom priobalja na Pomorske sektore (POS). Partizanska je mornarica u to vrijeme raspolagala i s 15 parobroda te 20 većih i oko 180 manjih motornih jedrenjaka, namijenjenih prijevozu vojske i materijala.
Naoružani brodovi (NB) bili su pretežno tunolovci ili koče, istisnine oko 80 t, brzine oko 8 čv, a naoružanje im se sastojalo od topa 40 mm, 2-4 topa od 20 mm te dvije teške strojnice. Oko topova su bili izgrađeni improvizirani bunkeri, dvostruki zaštitni zidovi od debelih dasaka između kojih se nalazila zemlja.
Patrolni čamci (PČ) su najčešće bili ribarski brodići (bracere, leuti) ili obični čamci, brzine 6-8 čv. Prvi su bili istisnine oko 20-30 t, naoružani najčešće s jednim topom od 40 mm te jednim od 20 mm, dok su drugi (3-10 t) bili naoružani s jednom do dvije strojnice.
Partizanskim brodovima valja pribrojati britanske torpedne čamce i motorne topovnjače, bazirane u Komiži a potom i na Istu, koji su napadali njemačke ratne brodove, dok su se zadaće partizanskih naoružanih brodova i čamaca, zajedno sa sve jačim obalnim topništvom te polaganjem mina, svodile na napade na naoružane motorne jedrenjake i parobrode, te manje ratne brodove, desantne čamce, peniše i sl.
Međutim, partizanski su gubici na moru u razdoblju od kapitulacije Italije u rujnu 1943. do sredine 1944. bili teški.
Tako je od 16 naoružanih brodova (NB), koliko ih je bilo opremljeno do kraja rata, izgubljeno čak 11, od toga najviše od njemačkih zrakoplova. Zanimljivo je da su jednog potopili britanski zrakoplovi. Drugi koji je stradao od prijateljske vatre bio je NB 9 Biokovac, kojeg je potopio britanski razarač u noćnoj paljbi 20. veljače 1944. u Viškom kanalu.
Gubici partizanskih patrolnih čamaca (PČ) bili su znatno manji, budući da ih je od ukupno 57 do kraja rata potopljeno 10, uz 5 koje su zarobili Nijemci.
Većinu patrolnih čamaca, kao i značajan broj partizanskih motornih jedrenjaka i parobroda potopilo je njemačko zrakoplovstvo, protiv kojeg je partizanska mornarica, u pomanjkanju protuzračnog oružja, bila nemoćna.

Objavljeno: 01.04.2008. Oznake:



predaja oglasa Bura brodoviNautika Kranjec

KOMERCIJALNI OGLASI

slika oglasa 24175

Maxum 3300

cijena: 59.999 eura

slika oglasa 24172

Maxum 2700 SCR

cijena: 29.999 eura

slika oglasa 24543

Glastron GS 249

cijena: 21.999 eura