Nautička povijest – Promjene na površini « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Promjene na površini

Prvi ratni brodovi na kojima je ugrađeno raketno naoružanje bile su krstarice, što ih je također u bitnome razlikovalo od prakse Drugog svjetskog rata. SSSR prvi uočava prednost raketnih protubrodskih sustava koje ugrađuje i na raketne čamce, koji su, pod egipatskom zastavom, sovjetskim protubrodskim raketama Styx 1967. potopili izraelski razarač Eilat, i time otvorili novu eru u protubrodskoj borbi

S obzirom na izuzetan značaj nuklearnih balističkih podmornica - tog oružja sudnjeg dana - kao kapitalnih ratnih brodova u vodećim svjetskim ratnim mornaricama, razvoj površinskih ratnih brodova nakon Drugog svjetskog rata, sve do nedavne pojave nevidljivih brodova, ne plijeni takvu pažnju, barem ne na razini globalnih strateških odnosa.
To vjerojatno vrijedi čak i za najveće među njima, nosače zrakoplova, koji su već odavno, u sklopu američke doktrine o SAD kao svjetskom policajcu, prepoznatljivo obilježje američkog odgovora na tekuće svjetske izazove. Naime, glavni američki suparnik u hladnoratovskom razdoblju, Rusija, raspadom sovjetskog imperija, ali i baza diljem svijeta, odustala je od nosača zrakoplova, makar ih Putin odnedavno opet najavljuje, procjenjujući da joj se više isplati ulagati u ono u čemu su vješti, a to su podmornice, uključivo i one s AIP pogonom, poput projekata Amur i Lada, te površinski ratni brodovi suvremenog dizajna, koje Rusi sve više izvoze, đentlmenski prepuštajući Amerikancima ulogu dežurnih, ovaj put kapitalističkih đavola.
No, vratimo se još jednom počecima nuklearne ere u ratnoj brodogradnji.
Paralelno s gradnjom prvih nuklearnih podmornica, Amerikanci započinju s gradnjom nosača zrakoplova na nuklearni pogon, budući da takav pogon, uz veće snage i brzine, omogućuje izuzetno veliku daljinu doplova, što je oduvijek bilo od prvorazrednog značaja za misije nosača. Prvi takav brod, Enterprise, istisnine 89.000 t, porinut je 1960. u brodogradilištu Newport News. Ovu grdosiju, duljine 335 m, širine 77 m, a gaza 10,9 m, kapaciteta 99 zrakoplova, napaja 8 nuklearnih reaktora, koji preko parnih turbina ukupne snage 205.000 kW gone ovaj četverovijčani brod brzinom od 35 čv. Daljina doplova, pri brzini od 20 čv, dosiže oko 400.000 nm, a brod opslužuje posada od čak 5.500 ljudi. Vrijedi naglasiti da je Enterprise, osuvremenjen u periodu od 1979. do 1982., još uvijek u aktivnoj službi ratne mornarice SAD, te je, uz ceremonijalni jedrenjak Constitution, najstariji američki ratni brod.
Zanimljivo je da su Amerikanci nakon Enterprisea, odlukom Kongresa 1964. nakratko odustali od nuklearnih nosača zrakoplova. Na temelju te odluke izgrađena je (jedina) serija nosača s konvencionalnim pogonom u američkoj ratnoj mornarici: Kitty Hawk, Constelation, America i John F. Kennedy, istisnine 80.000 t, brzine 33 čv, kapaciteta 82 zrakoplova. Kako su i svi ovi brodovi još aktivni, vrijedi zabilježiti sastav zrakoplova (air wing) koji je devedesetih s ovih brodova sudjelovao u Zaljevskom ratu: 20 F-14 Tomcats, 24 F/A-18 Hornets, 10 A-6E Intruders, 4 KA-6D Intruders, 4 EA-6B Prowlers, 4 E-2C Hawkeyes, 10 S-3A Vikings i 6 SH-3H Sea Kings.
Amerikanci nakon ove serije nastavljaju s gradnjom nosača na nuklearni pogon, među kojima se ističe 6 brodova tipa Nimitz, građenih od 1969. pa sve do devedesetih. I ovi su brodovi uobičajene istisnine od 93.000 t, brzine 30+ čv, i kapaciteta oko 70 zrakoplova, te kao i svi nosači zrakoplova u povijesti zahtijevaju vrlo jake prateće sastave za zaštitu, osobito protiv napada iz zraka te ispod površine.
Toj zaštiti u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata u američkoj i britanskoj ratnoj mornarici služe krstarice, razarači i fregate, koje pak u drugim mornaricama, bez nosača zrakoplova, prije svih sovjetskoj odnosno ruskoj, imaju druge zadaće.
Amerikanci istovremeno s gradnjom nuklearnih nosača grade i krstarice na nuklearni pogon. Kako su te krstarice bile namijenjene zaštiti nosača zrakoplova, one su morale biti opremljene primjerenim oružnim sustavima, prije svega raketnim, za obranu nosača, kao kapitalnih brodova, od svih mogućih opasnosti.
Budući da su sami reaktori, odnosno njihova zaštita, te prvi raketni sustavi bili vrlo glomazni, istisnina prve američke nuklearne krstarice, Long Beach, je umjesto predviđenih 7.000 t narasla na čak 17.000 t, da bi se razvojem i usavršavanjem pogona, te naoružanja, istisnina američkih nuklearnih krstarica sedamdesetih svela na oko 11.000 t (Mississippi, 1976.).
Zanimljivo je da druga nuklearna velesila, SSSR, ne slijedi američku praksu gradnje krstarica na nuklearni pogon, sve do pojave Kirova, već gradi brodove s uobičajenim konvencionalnim, paroturbinskim, te manje konvencionalnim oblicima pogona, razvijenim uglavnom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Taj se pogon, prihvaćen i od Amerikanaca u njihovoj ne-nuklearnoj komponenti flote, a osobito od Engleza, Francuza i ostalih pomorskih sila. Najčešće se sastojao u tome da ratni brod u režimu krstarenja (cruising) koristi dizelske motore kao ekonomične pogonske strojeve, a u vršnom režimu (top speed) plinske turbine, inače preuzete iz zrakoplovstava te marinizirane. Tako su nastale uobičajene kratice takvog pogona CODAG, odnosno CODOG, COmbined Diesel And/Or Gas.
Teško je, i nije namjera autora, u ovom sažetom prikazu povijesti ratne brodogradnje i ratovanja na moru od prapočetaka do današnjih dana, iscrpno prikazati vrlo složen i dugotrajan razvoj naoružanja i oružnih sustava površinskih ratnih brodova nakon Drugog svjetskog rata, no, evo, ipak nekoliko općeprihvaćenih međaša.
Prvi ratni brodovi na kojima je ugrađeno raketno naoružanje bile su krstarice, što ih je također u bitnome razlikovalo od prakse Drugog svjetskog rata. U razdoblju od 1952. do 1956. SAD na teškim krstaricama tipa Boston i Canberra ugrađuju lansirne uređaje za protuzračne (pz) projektile Terrier. Njihov primjer slijede i ostale mornarice, s obzirom na naglašenu ranjivost krstarica i drugih površinskih brodova od zračnih napada. Naravno, da je ubrzo uslijedio i daljnji korak u protupodmorničkoj (pp) obrani krstarica, i to, uz učinkovitija torpeda, i raketne sustave ili kombinacije rakete i protupodmorničkog torpeda (američki Asroc).
Uvođenje brojnih raketnih sustava imalo je za posljedicu postupnu redukciju klasičnog topničkog naoružanja, te uvođenje elektroničkih sustava motrenja i navođenja, što je u mnogome promijenilo koncepciju i izgled krstarica, ali i drugih raketnih brodova.
SSSR prvi uočava prednost raketnih protubrodskih (pb) sustava koje ne ugrađuje samo na krstarice, odnosno veće brodove, već i na raketne čamce, koji su, pod egipatskom zastavom, sovjetskim pb raketama Styx 1967. potopili izraelski razarač Eilat, i time otvorili novu eru u protubrodskoj borbi. Ruse u tome slijede Francuzi (pb rakete Exocet), Talijani (Otomat), Šveđani (RBS), Amerikanci (Harpoon) i ostali, s dometima raketa najprije do granice horizonta a kasnije, zahvaljujući navođenju iz zraka ili putem satelita, i dalje.
Samonavođenje protubrodskih raketa najbitnije je u završnoj, niskoletećoj fazi leta, kad se rakete na cilj najčešće navode pasivno, slijedeći emitiranje elektroničkih uređaja broda, odnosno cilja Sve se takve rakete istovremeno samonavode i toplinskim zračenjem cilja (ispušni plinovi, čak i pregrijana paluba!), a mnoge su protubrodske rakete opremljene i TV kamerom ili laserskim uređajem za ispravljanje putanje.
Razvoju pb raketa, osobito u vrijeme izrazitog jačanja svoje pomorske moći sedamdesetih godina pod admiralom Gorškovim, posebnu su pažnju poklanjali Sovjeti koji su nekoliko generacija svojih krstarica (NATO naziva Kinda, Kresta, Kara itd.), uz pz i pp rakete naoružali i dalekometnim pb raketnim sustavima velike razorne moći, namijenjenih uništavanju protivničkih kapitalnih brodova, prvenstveno nosača zrakoplova.
Međutim, kako su te i slične rakete bile sve prije nego li neprimjetne, istovremeno su se razvijali i proturaketni sustavi koji su se u početku zasnivali na elektroničkom ometanju i klasičnoj protuzračnoj topničkoj samoobrani.
Sva nedostatnost ovakve obrane protiv nadolazećih raketa koje su se približavale u vrlo niskom letu, izvan domašaja radara, pokazala se u kratkotrajnom Falklandskom ratu 1982. kad su, unatoč prevlasti na moru, britanski brodovi pretrpjeli ozbiljna oštećenja od argentinskih pb raketa Exocet, ispaljivanih iz zrakoplova izvan domašaja konvencionalne britanske pz obrane. Od tada se koncepcija brodske pz obrane, umjesto obaranja sve nedohvatljivijih zrakoplova (čemu se, naravno, i dalje teži), svela prvenstveno na pravovremeno uništavanje njihovog tereta, dakle, raketa, ali ne samo onih lansiranih iz zrakoplova već i onih izbačenih s drugih brodova odnosno lansiranih kopna, uključujući tu i najnovije krstareće rakete tipa Tomahawk i dr.
S ciljem bliske, učinkovite proturaketne obrane razvijena su brodska topnička oružja s vrlo visokom gustoćom vatre, tzv. CIWS (Close-In Weapon System), koja su, barem što se samog topničkog dijela tiče, značila povratak na pionirsku eru razvoja strojnica (machine gun). Naime, streljivo složeno u redeniku ili bubnju dovodi se do sustava od šest paralelno poredanih cijevi u snopu koji rotira oko svoje osi, tako da svaki metak biva ispaljen iz sljedeće nailazeće cijevi. Time se postiže značajno povećanje broja ispaljenih metaka iz snopa u cjelini, pri čemu je svaka cijev angažirana samo 1/6 vremena; ostalo vrijeme dovoljno je za hlađenje, za izbacivanje čahure i otklanjanje eventualnih kvarova. Tako američki top ovog tipa Vulcan M-61-A1, kalibra 20 mm, sa šest cijevi u snopu, ispaljuje do 3.000 zrna u minuti, s učinkovitim dometima od 450-1.850 m. Naravno, top sam po sebi ne bi bio djelotvoran da nije povezan s računalom, umreženim sa samostalnim radarom za otkrivanje niskoletećih brzih ciljeva, za praćenje tih ciljeva, te za procjenu prijetnje koja može biti opasna za brod (sustav Vulcan-Phalanx). Američka iskustva slijedili su i dalje razvili Nizozemci (Goalkeeper), Francuzi (Crotale) i dr.
Rusi su pak, nakon vlastitog CIWS sustava tipa AK-630 tržištu ponudili Kashtan, kombinirani topničko-raketni sustav za blisku proturaketnu obranu.
S Rusima ćemo i završiti priču o krstaricama dugog razdoblja od Drugog svjetskog rata do najnovijih dostignuća stealth tehnologije u ratnoj brodogradnji.
Rusi, odnosno Sovjeti, su se tek krajem sedamdesetih odlučili za primjenu nuklearnog pogona na krstarici, ali ne na bilo kakvoj. Rezultat ove doktrine je serija, čiji je predvodnik Kirov porinut 1977. To su, nakon nosača zrakoplova, do sada najveći površinski brodovi izgrađeni nakon Drugog svjetskog rata, istisnine od 28.000 t, te su još uvijek, čini se, temelj ruske površinske sile. S konstrukcijske strane zanimljiva je koncepcija hibridnog pogona ovih, uvjetno rečeno, krstarica, koji se sastoji od kombinacije parnih turbina i nuklearnog izvora snage, pri čemu su nuklearni reaktori povezani s predgrijačima na ulje, kako bi se pojačala toplina pare za povećanje snage odnosno brzine broda. Brodovi nose impresivno naoružanje, koje se, osim topova, praktički ni ne vidi, budući da je skriveno u potpalublju, a čine ga, uz brojne pz i pp sustave, 20 pb raketa velikog dometa. Brodovi su, kao zastavni brodovi ruske flote, u fazi prenaoružanja najsuvremenijim sustavima.
Sličan put kao krstarice prešli su i razarači te fregate, s tim da je, za razliku od Drugog svjetskog rata, najčešće nemoguće odrediti granicu između ovih plovila budući da se sve manje razlikuju veličinom, naoružanjem i namjenom.
Ono u čemu se ovi brodovi danas praktički ne razlikuju odnosi se na vrlo naglašene napore da budu što manje vidljivi odnosno zamjetljivi.