Linijski brod « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Linijski brod

Ark Royal bijaše 1588. engleski zapovjednički brod u sukobu s Armadom, dok je njegov blizanac, Englezi bi rekli, sister ship (ship is a lady), Dreadnought barem svojim imenom označio kasniji prekretnički brod u povijesti ratne brodogradnje. Oba su broda imala istisninu od oko 800 t, dakle, manju od španjolskih, ali su bolje jedrili i manevrirali.

Bez obzira na englesko iskustvo s Great Harryjem, koje je trebalo biti upozoravajuće, Francuzi ga odlučuju nadmašiti te punih dvanaest godina, od 1521. do 1533, grade još veći brod, Grande Francoise, s pet jarbola i s posadom od čak 1.500 ljudi! Budući da se na tom plovilu našla i crkva, ali i kovačnica, pekarnica, vjetrenjača (valjda da se pogonski vjetar što bolje iskoristi) te čak i igralište za loptanje za bonvivane (!), suvišno je reći da se ovaj gorostas odmah po porinuću zario u blato, da bi ga nakon dva mjeseca naprosto raskomadali i od njegova drva izgradili nešto prizemnije, naime, kuće.
Međutim, problem koji je već bio uočen kod Great Harryja, koji je kako-tako ipak plovio, odnosio se prije svega na odnos poprečnog stabiliteta i korisne nosivosti (payload), koja kod ratnog broda prije svega znači naoružanje sa streljivom. Naime, vladari tog vremena, odreda (ne)prosvijećeni apsolutisti, prisiljavali su svoje niskorangirane podanike, pogađate, izbezumljene brodograđevne inženjere, da na brodove nakrcaju što više topova, koji su se pak zbog malog dometa morali postavljati doslovce što više, pa je i laiku moralo biti jasno kako se to odražavalo na stabilitet tih grdosija. Naravno, topovi su se mogli postavljati i nisko, malo iznad vodne linije, ali možete zamisliti kako bi se moje uvažene kolege tog vremena provele da je kroz topnice prodrla voda, što se, uostalom, i dogodilo galijunu Mary Rose koji je iz tog razloga potonuo 1545. pred francuskom obalom.
Stoga se Great Harry i ne ubraja u linijske brodove. To ime zaslužuju tek brodovi iz vremena kraljice Elizabete I, i to Ark Royal i Dreadnought iz 1587. U Francuskoj, tradicionalnoj Engleskoj suparnici, linijski se brodovi javljaju tek porinućem La Couronne 1630.
Ark Royal bijaše 1588. engleski zapovjednički brod u sukobu s Armadom, dok je njegov blizanac, Englezi bi rekli, sister ship (ship is a lady), Dreadnought barem svojim imenom označio kasniji prekretnički brod u povijesti ratne brodogradnje. Oba su broda imala istisninu od oko 800 t, dakle, manju od španjolskih, ali su bolje jedrili i manevrirali.
Dok su ovi brodovi sačuvani samo na likovnim prikazima, o prvom francuskom linijskom brodu La Couronne zna se da je bio dug 52,81 m a širok 14,25 m. Graditelj ovog broda Charles Morieu uspio se othrvati Luju XIII ostavivši između topnica dosta velik razmak od 3,60 m, tako da je La Couronne vrlo dobro jedrio i manevrirao. Ali zakratko, jer se već na sljedećim brodovima razmak zgušnjava budući da se postavlja čak 100-120 topova, i taj se broj topova zadržao do kraja na svim linijskim brodovima prvog od ukupno pet razreda, istina, uz povećanje dimenzija, i preraspodjelu težina brodova, koje su se za francuske linijaše prvog razreda povećale od 52,81 x 14,25 m koliko je imala La Couronne, iz 1638., do 64,05 x 17,40 m koliko je imao Valmy, posljednji linijski brod, napravljen 1847., što se, naravno, pozitivno odražavalo na stabilitet.
Utrka prestiža se u međuvremenu nastavljala. Nedugo nakon dovršenja La Couronne Englezi grade Sovereign of the Seas, prvi linijski brod sa zaobljenim pramcem (novost brodograditelja oca i sina Petta) i s tri reda topova. Brod je slavio kralja Charlesa I. na neviđeno raskošan način, no kako je u narodu prošao kralj tako je na moru prošao ovaj brod. Bio je pretežak te stoga nestabilan, pa je odlučeno da mu se odreže čitava gornja paluba, no tijekom pregradnje brod je izgorio u požaru.
Francuzi su do kraja 17. st. gradili uspjelije linijske brodove od Engleza, kojima  nikako nije polazilo za rukom uskladiti korisnu nosivost i stabilitet svojih brodova. Linije francuskih brodova bile su skladnije, pa su bolje tukli more, prostorije su bile prostranije a i bolje su nosili topove od engleskih brodova. O umjetničkoj razini jednog Soleil Royala i Royal Louisa da se i ne govori budući da je supervizor francuskih brodova bio sam kralj Sunce, Luj XIV, koji nije štedio novaca za angažman svojih likovnih pulena, kipara Lavraya i Pugeta te dvorskog slikara Le Bruna.
Nizozemski su linijski brodovi toga vremena bili nešto manji od engleskih i francuskih, no odlikovali su se plosnatijim dnom i manjim gazom, budući da su bili prilagođeni plitkim nizozemskim vodama. U tom su im pogledu bili slični švedski i danski brodovi, a valja podsjetiti da je, ne slučajno, zanat u nizozemskim brodogradilištima bez imalo snebivanja učio i prvi među ruskim brodograditeljima, sam car Petar Veliki, koji je nizozemska iskustva prenio i prilagodio konfiguraciji ruske obale i podneblja udarivši temelje ruske pomorske sile.

Konstrukcijske značajke linijskih brodova

Sredinom 17. st. počelo se više voditi računa o samom građevnome materijalu, naime, drvo se počelo znatno dulje sušiti, s tim da se prethodno močilo u slatkoj vodi kako bi se uklonili sokovi. Zanimljivo je da su se u Engleskoj za zaštitu podvodnog dijela trupa od brodotočaca već od 1762. koristile bakrene ploče. Valja, međutim, napomenuti da je uobičajeni način korištenja kvalitetnog brodograđevnog drva (hrast, crnogorica), s obzirom na golemi otpad, u Europi izazvao pravu pustoš, pa je pobjeda čelika u drugoj polovici 19. st. barem s te strane značila pravo olakšanje.
Pramac prvih linijskih brodova imao je nisko rilo, no već nešto kasnije na niske se pramce ugrađuje poprečni okomiti zid, tzv. koltis, koji se na linijskim brodovima zadržao do početka 19. st., kad nestaje s obrazloženjem da i takva zaštita čini mornare mekušcima, te se od tada grade posve glatke palube do vrha pramca. Pulene su ležale gotovo vodoravno s tim da su na engleskim brodovima u tu svrhu službeno bile propisane lavlje glave.
Posebna su priča pak bile krme linijskih brodova, čiji se oblik mijenjao, pa je tako početkom 17. st. krma bila plosnata i nalikovala na glazbenu viljušku da bi pri kraju epohe linijskih brodova dobila oblik goleme potkove. Ono što se, međutim, načelno nije mijenjalo, odnosi se na ukrašavanje krme, koja dobiva galerije i balkone, kao da je riječ o kazalištu, a ne brodu, dok bojene i pozlaćene štukature zrače vatrometom taštine u čemu, naravno, prednjače Francuzi, pa onda ni Englezi ne žele zaostati u tome.
Ono po čemu se linijski brod najviše razlikovao od svojih prethodnika bilo je jedrilje, čije se usavršavanje odvijalo u relativno duljem razdoblju. Brod je imao tri jarbola od borovine, s križevima od jelovine. Kao novost pojavljuju se pršna jedra, koja se razapinju bočno na produžecima križeva, tzv. pršnjacima, a oko 1760. razapinju se na prednja dva jarbola vrhovnjače (vršnjače), četvrta križna jedra. Između jarbola razapinju se letna jedra. Najviše je nedoumica izazivao krmeni jarbol, na kojemu je još od galijuna ostalo latinsko jedro na dugoj lantini (orsi). Kako je ocijenjeno da prednji dio latinskog jedra guta vjetar glavnom jedru, krajem 18. st. su naprosto odrezali taj kraj jedra zajedno s viškom lantine, pa je tako nastalo sošno jedro.

Trafalgar

Po svršetku sedmogodišnjeg rata, koji je trajao od 1756. do 1763. britanska kruna postaje najjača kolonijalna sila, prethodno porazivši najvećeg konkurenta, Francuze, u nekoliko pomorskih bitaka. Rezultat je bio taj da je Francuska ostala gotovo bez ratne mornarice. Zajedničkim naporima plemstva na zalazu i nadolazeće buržoazije koja je vrlo brzo prepoznala važnost jake mornarice, prilazi se obnovi flote, tako da francuska mornarica već osamdesetih raspolaže s 80 linijskih brodova, 70 fregata i korveta te 100 manjih ratnih brodova. Međutim, revolucionarna kretanja osamdesetih i devedesetih godina sedamnaestoga stoljeća, naprosto su desetkovala zapovjedni kadar budući da je glavnina najsposobnijih časnika, ako već nisu pobjegli u sigurnije krajeve, naklonjenije plemstvu, imali prečeg posla na kopnu, u obrani revolucije. Francuskim brodovima koji su se u to vrijeme zatekli daleko od domovine preostalo je jedino gusarenje i krstarički rat protiv engleskih trgovačkih brodova. Usamljeni i udaljeni od matičnog kopna, nisu ni mogli preživjeti na drugi način, a pritom ih je pratila poprilično promjenjiva sreća, ali to je vrijeme previranja bilo je i vrijeme stagnacije francuske mornarice. Nasuprot tome, engleska je flota znatno ojačala, pa u to doba broji 141 linijski brod, 120 fregata te 246 manjih ratnih brodova, sa 135.000 članova posade.
Sjajnom pobjedom nad Francuzima u pomorskom boju kod Abukira 1798., kojom je dominirao energični engleski admiral Horatio Nelson, koji je, kako je sam rekao, zapovijedao eskadrom braće, zapečaćena je sudbina Napoleonovog pohoda na Egipat. Neposredno prije tog poraza, u Francuskoj se rodila zamisao da se umjesto neuspješno okončanih sukoba na otvorenom moru izvrši invazija Engleske, u koju svrhu se pristupilo izgradnje Bulonjske desantne flotile, koja je već u ožujku 1798. brojala preko 1.500 topovnjača i brodica ravnoga dna na vesla i jedra, namijenjenih prijevozu 70.000 ljudi. Za zapovjednika je određen konzul Napoleon Bonaparte, koji je, međutim, tada imao neke druge planove, koji su na njegovu veliku žalost okončani porazima, prvo mornarice kod Abukira, te kopnene vojske kod piramida nešto kasnije.
Kad je 1803. prekinut Amijenski mir, u Francuskoj se ponovno probudio stari san o invaziji Velike Britanije. Ovoga puta san je bio bliži no ikad do tada, ponajviše zbog toga što su veliki napori uloženi u gradnju desantne flote. Tako je Bulonjska desantna flotila do 1805. narasla na zaista respektabilnih 2.343 broda, za koje je bilo spremno 200.000 dobro obučenih vojnika. Međutim, kako su analize pokazale da bi, s obzirom na velike razlike plime i oseke u La Mancheu, Bulonjskoj flotili trebalo najmanje pet dana za izvođenje operacije, a za  koncentraciju ipak premoćne engleske flote kanalu trebalo bi najviše tri dana. Uzevši u obzir te nepovoljne odnose Napoleon je ocijenio da bi za vrijeme invazije, odnosno neposredno prije, trebalo odvući glavninu britanske flote daleko na otvoreno more. S tim je ciljem admiral Pierre Villeneuve, zajedno sa savezničkim španjolskim brodovima, otplovio čak na Antile kako bi englesku flotu odvukao što dalje od La Manchea. Međutim, admiral Nelson je krenuo put Cadiza pa je Villeneuve brže-bolje doplovio za njim u španjolske vode. Boj dviju flota zametnuo se 21. listopada 1805. kod rta Trafalgar.
Odnos snaga bio je u brojčanom pogledu povoljniji za francusko-španjolsku flotu. Naime, Francuzi i Španjolci su raspolagali s 33 protiv 22 engleska linijska broda. Upravo se na tom, dotad nepoznatom rtu razvila sigurno jedna od najpoznatijih pomorskih bitaka nove ere. Taj čuveni boj je završio pobjedom, ali i smrću legendarnog admirala Nelsona, koji je još ranije izgubio oko i ruku, što ga nije spriječilo da u tri velika okršaja (Abukir, Kopenhagen, Trafalgar) uništi čak 48 od ukupno 63 protivnička linijska broda! I ne samo to, kod Trafalgara Britanci nisu izgubili niti jedan brod, a i odnos poginulih i nestalih bio je 10:1, normalno, na francusku štetu.
Uzroci francuskog pomorskog poraza, zasjenjenog, doduše, sjajnim Napoleonovim pobjedama kod Ulma i Austerlitza, bili su višestruki. Naime, Nelsonova se doktrina svodila na plansku pripremu bitke, koncentraciju glavnine snaga protiv najosjetljivijeg dijela protivničke flote, kao što su prethodnica i zaštitnica, te osobno rukovođenje napada na protivničke zastavne brodove. Uz to, baš kao i dvjestotinjak godina ranije kod poraza španjolske Armade 1588., britansko je topništvo bilo preciznije i gađalo tri puta brže od protivničkog koje je, osim toga, gađalo englesko jedrilje dok su Englezi razarali protivničke trupove.