Krimski rat « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Krimski rat

Krimski rat je započeo pobjedom ruske flote u bitci kod Sinopa 30. studenog 1853. Tada su Rusi pod zapovjedništvom admirala Nahimova porazili tursko ratno brodovlje nakon čega su zapadni saveznici i formalno objavili rat Rusiji, s ciljem uništenja ruske crnomorske flote

Većina pomorskih ratnih operacija odigravala se, naravno, na Crnome moru, no dio ratnih djelovanja prenio se i na Baltik.
Krimski rat je započeo pobjedom ruske flote  u bitci kod Sinopa 30. studenog 1853. Tada su Rusi pod zapovjedništvom admirala Nahimova porazili tursko ratno brodovlje nakon čega su zapadni saveznici i formalno objavili rat Rusiji, s ciljem uništenja ruske crnomorske flote. Nakon početne neodlučnosti, saveznici su izabrali zauzimanje poluotoka Krima kao glavni cilj operacije. U tu je svrhu u Varni na brodove ukrcano 28.000 francuskih, 24.000 britanskih i 8.000 turskih vojnika.
Za ukrcaj su Francuzi izdvojili 14 linijskih brodova, od toga 4 parna, 5 fregata na jedra, 35 različitih ratnih parobroda, 80 transportnih jedrenjaka i 40 opskrbnih brodica, Englezi pak 150 velikih trgovačkih jedrenjaka od kojih dio s parostrojem i 4 ratna parobroda, a Turska 9 linijskih brodova i nekoliko manjih parobroda. Zanimljivo je da su linijski brodovi na paru teglili po dva linijska broda na jedra, a na svakome je bilo ukrcano po 2.000 vojnika. Naravno, među linijskim parobrodima carevao je francuski ponos Napoleon, koji je svoje parove linijskih brodova teglio brzinom od 8 čv, čime je zorno dokazao prednost pare i vijka pred jedrima. Ni Englezi nisu htjeli zaostati u praktičnom demonstriranju parnog pogona pa je tako njihova, već spomenuta fregata na kotače, Terrible, u Krimskom ratu stekla nadimak Black Sea Cat (Crnomorska mačka) zbog izuzetnih manevarskih svojstava iskazanih pri tegljenju linijaša na jedra.
Izgleda da su, s druge strane, Rusi bili toliko impresionirani golemom invazijskom flotom, (u kojoj je, međutim, velika većina linijskih brodova služila naprosto kao pretrpani transportni brodovi!) da su smetnuli s uma da se zaštitni odred sastojao od svega 9 britanskih linijskih brodova i 3 fregate, i da je njihova flota bila značajno jača od tog savezničkog odreda.
Međutim, Rusi ne samo da su propustili idealnu priliku za napad, nego su se, dapače, povukli u Sevastopolj, svoje glavno crnomorsko uporište, gdje su, štoviše, poskidali sve topove s brodova te ih prenijeli na kopnene utvrde. Već razoružane brodove potopili su pred ulazom u luku, stvorivši tako svojevrsne zapreke. Neometani s mora, saveznici 17. listopada 1854. poduzimaju napad na grad. Zahvaljujući junačkoj ruskoj obrani Sevastopolj se saveznicima pokazao tvrdim orahom. Obje zaraćene strane su u opkoljeni grad neprekidno slale pojačanja tako da je prije pada, nakon 11 mjeseci opsade, Sevastopolj branilo 125.000 ruskih, a napadalo čak 200.000 savezničkih vojnika! Saveznici su pritom bili u prednosti jer su im pojačanja stizala morem, a Rusima 3.000 km dugim neprohodnim putovima. Tek nakon pada Sevastopolja pao je i drugi tvrdi orah, utvrda Kinburn na ušću Dnjepra.
Krimski rat se istovremeno odvijao i na Baltičkome moru gdje su Saveznici uputili vrlo jaku i suvremenu flotu, velikim dijelom parobrode. Pa iako ruske utvrde, na čelu s Kronštatom, nisu doživjele sudbinu Sevastopolja, saveznička je flota ipak nanijela Rusima velike gubitke i na Baltiku, potopivši im oko 60.000 t trgovačkog brodovlja, s vrlo mnogo opreme i sirovina. Potpuno prekinuvši sve ruske pomorske komunikacije na više od godinu dana, u samoj su Rusiji izazavali znatne gubitke u privredi i duboku financijsku krizu. U taktičkom pogledu, saveznici su za svoje baltičke snage prikovali više od 200.000 ruskih vojnika, koji bi inače bili upućeni na Krim.
I konačno, prolaz Bosporom i Dardanelima postao je zabranjen za sve (čitaj: ruske) ratne brodove.

Utjecaj Krimskog rata na razvoj ratnih brodova

Iako tijekom samih operacija ni ruska ni saveznička flota nisu odigrale nikakvu značajniju ulogu, ipak je Krimski rat bio važna prekretnica u razvoju pomorskog ratovanja.
Prije svega započinje odlučnija eliminacija jedrenjaka na račun izgradnje željeznih  parobroda s vijkom umjesto kotača. Osim toga, prvi su put korištene rasprsne granate (Rusi kod Sinopa), oklopni brodovi (saveznici kod Kinburna) te podmorske mine (Rusi kod Kronštata).
Naime, francuski časnik Paixans izumio je još 1822. rasprsno zrno. Njegov je top izbacivao šuplja okrugla zrna  (bombe) promjera 20-25 cm, teška 30 kg, koja su u šupljini sadržavala oko 5 kg baruta, koji se palio upaljačem i tako eksplodirao. Zrna su u bokovima drvenih brodova stvarala velike i nepravilne rupe, koje su se vrlo teško brtvile, a o požarima da se i ne govori. Međutim, Paixans je istovremeno proučavao i obranu od eksplozivnih zrna, ispitujući njihov učinak na grudobrane od betona, zemlje, kamena i - željeza, pa je već 1834. predložio da se brodski bokovi zaštite željeznim pločama. Međutim, francuska mornarica je taj prijedlog odbila s obrazloženjem da bi brodovi, ionako još preslabog pogona, postali preteški.
U Engleskoj je 1835. inženjer John P. Drake predložio barem zaštitu kotlova i parostrojeva željeznim pločama, no prve uporabljive rezultate postigao je Amerikanac Robert L. Stevens 1842., iskušavši učinak rasprsnih zrna na željezni lim debeo 114 mm. Oklop je, dakle, načelno bio usavršen, trebalo ga je samo, eto, namjestiti na brodske bokove. Kako je već rečeno, francuska mornarica 1845. nije prihvatila projekt potpuno oklopljene željezne fregate Dupuy de Lomea te je trebalo sačekati bolja vremena. Ta bolja, odnosno za francusko-englesku flotu gora vremena, došla su u Krimskom ratu, u kojem je rusko kopneno topništvo rasprsnim zrnima toliko oštetilo savezničke brodove da su ih morali otegliti čak do Malte na popravak.
Nakon ovog iskustva nije bilo više vremena, brodove je čim prije trebalo zaštiti oklopom.
Napoleon III. je 1854. izdao nalog svojim brodogradilištima  da odmah započnu s gradnjom pet oklopnih plovnih baterija (bitnica). Prvi takvi brodovi, kao rezultat nužnih improvizacija, nisu se odlikovali pomorstvenošću, a još manje brzinom, jer plovili su brzinom od svega 3,5-4 čv, no u borbenom su pogledu to bili impresivni brodovi: glavno naoružanje činilo je 16 topova od 50 funti, smještenih iza željeznog oklopa debljine 110 mm, pričvršćenog na drvenu oplatu debljine 200 mm. Ovi su se brodovi iskazali pred kraj Krimskog rata, pri opsadi ruske utvrde Kinburn, kada su s udaljenosti od oko 800 m ispalili sva tri po 1.000 granata i za samo 4 sata ušutkali rusko topništvo opremljeno s topovima dugih cijevi. Pritom ruska rasprsna zrna nisu napadačima pričinila nikakvu štetu, naprosto su se odbijala od oklopa.
Krimski je rat, dakle, završio pobjedom oklopa, ali je istovremeno inicirao takmičenje između topa i oklopa koje je potrajalo dulje od stoljeća, sve do uvođenja protubrodskih raketa, čime je oklop definitivno postao povijesnim anakronizmom.
No mi smo tek na početku priče o oklopu.
Vratimo se stoga u godinu 1858., kad je konačno prihvaćen tad ne više samo avangardni projekt Dupuy de Lomea. Naime, započela je gradnja oklopne fregate Gloire, prve prave oklopnjače u povijesti pomorstva.         
Gloire je bila duga 77,25 m, široka 16,16 m, gazila je 8,50 m pri istisnini od 5.675 t. To je još uvijek u konstruktivnom smislu bio drveni brod, doslovno Lomeov Napoleon, jer ne zaboravimo, tek je sredina 19. stoljeća, no s oklopom koji se prostirao cijelom duljinom broda, a po visini praktički cijelim nadvođem, od gornje do nešto ispod donje palube. Naravno, oklop je bio najdeblji u području vodne linije (120 mm) te oko topničke bitnice (110 mm), koju je štitio i sloj drva, debeo čak 600 mm. Brod je bio i dolično naoružan, s 36 topova kalibra 160 mm, dok ga je stroj snage 1.870 kW, napajan iz 8 kotlova, tjerao brzinom od 13,5 čv.
Ohrabreni uspjehom Gloirea, Francuzi grade ukupno 12 ovakvih brodova, od kojih je posljednji, La Couronne, već imao željezna rebra.
Francusko je brodsko topništvo u to doba bilo u velikom poletu. Brod koji bi prema projektu trebao dobiti jednu vrstu topova, naoružavao se već nakon porinuća modernijim naoružanjem a, s druge strane, projektirani bi se oklop pokazao slab čim bi se brod dovršio.
Na ovom se mjestu završava priča o brodskom topu s glatkom cijevi, koji je uvođenjem jakih zaštitnih oklopa praktički postao bezopasan. Na scenu stupa top s ižljebljenom cijevi.
Zanimljivo je da se prve ižljebljene topovske cijevi javljaju u Engleskoj još u 16. st. (cijev s urezanih 6 žljebova iz 1542.), no postoje sporenja oko prava prvenstva praktične primjene topova s posve ižljebljenim cijevima na vrhuncu industrijske revolucije. Naime, 1846. izradili su, neovisno jedan od drugoga, Šveđanin Wahrendorff i Sardi Cavalli prve topove s ižljebljenim cijevima. Otad je probijanje oklopa bilo olakšano jer su zrna imala duguljast oblik, udarala su vrhom u cilj, a imala su i veliku udarnu snagu. Međutim, u praktičnoj primjeni dominirali su Francuzi (Delvigne i Beaulieu) koji su svoje nove topove, s punjenjem kroz otvor zatvarača na dnu cijevi, nakon čak 15 godina ispitivanja ugradili na Gloire, koji je tako 1861. mogao otvoriti djelotvornu vatru s 800 m topovima od 240 mm (6, u bitnici) te s dva topa od 160 mm, koji su probijali oklop od 120 mm.    
Zatečeni ovakvim francuskim uspjesima, Englezi, ti vladari mora, odlučuju izgraditi prvi posve željezni ratni brod. U toj su nakani, međutim, ostali u raskoraku: njihov Warrior, dug čak 115 m (prema 77 m Gloirea) bio je u potpunosti izgrađen od željeza, no bio je u odnosu na Gloire tek jedrenjak s parostrojem kao pomoćnim pogonom. Također je i u pogledu naoružanja bio inferioran francuskoj perjanici: imao je 36 topova s glatkim cijevima, tako da bi se u slučaju direktnog dvoboja s Gloireom, (do kojeg, srećom, nikad nije došlo), zasigurno loše proveo.
Oklopnu fregatu Gloire stoga valja smatrati pretečom svih kasnijih oklopnih brodova, koji se odlikuju trima borbenim značajkama: naoružanjem, žilavošću i brzinom, što je velik napredak u odnosu na jedrenjake (naoružanje i brzina), da se o veslarkama (brzina) i ne govori.