Jedro, top – Od argosyja ka linijskom brodu « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Od argosyja ka linijskom brodu

Karake su bile trojarbolni jedrenjaci, s izrazito uzdignutim pramčanim kaštelom i krmenim nadgrađem - kasarom. Na pramčanom su jarbolu razapinjale jedno križno, na glavnom jarbolu dva križna, a na krmenom latinsko jedro. Na pramcu su imale kosnik, koji je na nekim brodovima služio samo za pričvršćenje leta te kao sidrena soha, dok je na drugima nosio križ i ispod njega posrtno jedro (civaderu)

Bivajući, dakako, srcem uz Svetu ligu, no tijelom, nažalost, u središtu europskog dijela turskog imperija, Dubrovačka je republika pristala da španjolska strana angažira nekoliko karaka pod stijegom Sv. Vlaha (koje su se, istinabog, zatekle u španjolskim lukama) kao teretne brodove u Lepantskom srazu. No da  je boj krenuo po zlu, dubrovačke bi karake, zahvaljujući svom superiornome topništvu, bile zasigurno angažirane kao taktička pričuva, suprotiva turskoj floti. To se na sreću gospara ipak nije dogodilo tako da dubrovačke karake, za razliku od galija s naših strana, nisu ni stigle doći na red.   
Neka mi čitatelj oprosti na ovoj digresiji, no to je bio još samo jedan osvrt na Lepantski boj, ali i uvod u priču o nadmoći jedrenjaka visokih bokova, idealnih za smještaj većeg broja topova.

Argosy

No prije toga potrebno se osvrnuti na prve pokušaje, ovaj put na atlantskim stranama, izgradnje pouzdanih brodova s isključivim pogonom na jedra.
Može se slobodno reći da su procvat prvih, i to trgovačkih, atlantskih jedrenjaka, na posredan način inicirali Vikinzi, notorni pljačkaši brodskih i inih tereta. Naime, njihovi su drakari, za razliku od pripadajućih im posada, došli na tako dobar glas kod zapadnoeuropskih trgovaca, da su prvi trgovački jedrenjaci bili praktički drakari, no bez vesala, s povremeno (i privremeno) podizanim kaštelima na pramcu i na krmi, za slučajeve kad bi se dotični trgovački brod trebao prometnuti u ratni. Takav brod, poznatiji pod nazivom atlantska nava, imao je jedan jarbol s relativno velikim križnim jedrom koje se, po prvi put u povijesti kratilo, što je bilo ranim ali pouzdanim predznakom buduće (sjeverno) atlantske pomoračke superiornosti. Izviđački koš na jarbolu takvog ratnog broda bio je relativno malen, no u bitci bi ulogu bojnog koša, kao poželjne visoke oružne platforme (prije uvođenja topa), odigrao najobičniji brodski čamac koji bi bio podignut do sredine visine jarbola, da bi iz njega strijelci na protivnički brod odapinjali strijele, bacali koplja i buzdovane, pa čak i lonce sa živim vapnom!
Na neki je način jedan drugačiji trgovačko/ratni brod toga vremena mogao poslužiti kao uvod u priču o dubrovačkoj karaki. Naime, koka (koga) je bila brod izrazito uspješnog dizajna za predartiljerijsko doba tako da iz Engleske već u 13. st. prelazi u Sredozemlje, prije svega iz vrlo prozaičnih razloga, naime, prijevoza križarske bratije s konjima im, do Svete zemlje. Usluge prijevoza su orni križari vrlo rado plaćali usputnim uslugama u naravi, na primjer razaranjem Zadra 1202. za račun Venecije.   
Koka se odlikovala visokim i uskim pramcem na kome je bio vodoravan kaštel (brod-žirafa), idealna platforma za lansiranje svog mogućeg onodobnog arsenala na znatno nižu palubu protivničkog broda. I krma koke odlikovaše se vrlo dugim i visokim nadgrađem –kasarom, što nas sve zajedno neodoljivo vuče prema zaštitnome znaku dubrovačke brodogradnje –karaki. Ovo tim više što su pedantni Dubrovčani registrirali gradnju i uporabu koka u svojoj mornarici u 14.-15.st., uz napomenu da su dubrovačke koke imale dva jarbola s križnim jedrima, a nosile su preko sto kara.
I konačno, karaka.
Koliko god na arapskom karraka znači laki brod, dubrovačka i ine karake bile su sve prije negoli laki brodovi, o čemu svjedoče ne samo brojni likovni prikazi već i skrivanski (pisarski) krajnje detaljni zapisi, a nije naodmet spomenuti ni Umijeće plovidbe Benedikta Kotruljevića (1464), raspravu o mjerama i drugim karakteristikama karaka.
Prema A. Jalu (Archeologie Navale), karake su se pojavile u Veneciji početkom 14.st. no znatno veće počele su se gotovo istovremeno graditi u Dubrovniku, odakle su se u 15.st. najprije proširile Sredozemljem a potom i Atlantikom, te ih grade i Španjolci, Portugalci, Francuzi i Nizozemci. U 16.st. dubrovačke karake su među najvećima na svijetu te plove, osim Sredozemljem, sve do Engleske.
Kad već govorimo o Sredozemlju, valja istaknuti da su Dubrovčani praktički imali monopol na plovidbu Istočnim Sredozemljem budući da su već zarana shvatili s koje strane vjetar puše, pa su, daleko prije konkurencije, uglavili s Turcima (sultanov ferman iz 1430.) plaćanje godišnjeg danka (harača), uz protuuslugu slobodne plovidbe i trgovanja u turskim teritorijalnim vodama.
No kako su Dubrovčani, s druge strane, svjetonazorski bili vezani uz katoličku Španjolsku (prvenstveno posredstvom admiralske dinastije Ohmučevića, osnovane od Petra, kapetana Indija), to su njihovi brodovi u španjolskoj službi u 16.st. prevozili opljačkano srebro iz Novog svijeta u Španjolsku, uz napomenu da se srebro koje se nalazilo na brodovima (ne i ono u lukama ukrcaja i iskrcaja) kolokvijalno nazivalo flota (na španjolskom –plovi), od čega je, eto, uslijedio naziv flota za združeni sastav brodova.
Koliko god se srebrnom flotom okoristili, toliko pak Dubrovčani nisu mogli proći lišo 1588. u neslavnom pohodu jedne druge španjolske flote, Nepobjedive armade, na englesku pomorsku silu u uzletu. Dubrovčani su na ovaj unaprijed osuđeni pohod bili prisiljeni poslati čak 33 teško naoružana jedrenjaka, od kojih su neki nastradali na povratku, u brodolomima uz zapadnu obalu Irske. Još je veća šteta bila pričinjena dubrovačkoj trgovini engleskim i flandrijskim suknom, budući da Engleska zadugo nije zaboravila dubrovački pomorski savez sa Španjolskom, bez obzira i na to što jedan Shakespeare u Mletačkom trgovcu i Ukroćenoj goropadi, objavljenima samo nekoliko godina nakon propasti Armade, na sav glas hvali opće poznatu kvalitetu i veličinu slavnih argosyja (eng. onovremeni naziv za Dubrovnik i sve dubrovačko, prije svega brodovlje).
Karake su bile trojarbolni jedrenjaci, s izrazito uzdignutim pramčanim (kaštel) i krmenim nadgrađem (kasar). Na pramčanom su jarbolu razapinjale jedno križno, na glavno jarbolu dva križna, a na krmenom latinsko jedro. Na pramcu su imale kosnik, koji je na nekim brodovima služio samo za pričvršćenje leta te kao sidrena soha, dok je na drugima nosio križ i ispod njega posrtno jedro (civaderu).
Ono po čemu, međutim, karaka ulazi u našu priču o ratnome brodu, nije njena impozantna korisna nosivost od čak 1500 -2000 bačava već impresivno naoružanje od 30-40 teških topova, smještenih na bokovima, uz određeni broj špiguna (espignole) koji su se namještali u jarbolne koševe, koji su znali biti toliko veliki da je u njih moglo stati 10-12 ljudi.
Čini mi se da ovdje prestaje fama o Dubrovčanima kao isključivo spretnim trgovcima koji bi (se) prodali sve i svakome. Naime, više je  nego očito da su karake, brodovi visokih oblih bokova, sa zastrašujućim topništvom, na kojima su, osim toga, plovili vrhunski profesionalci, i to slobodni ljudi (Republika je ukinula ropstvo još u 13. st.!) ulijevale više od strahopoštovanja gusarskim i inim (mletačkim) galijama, niskim brodovima s veslačima pod udarcima bičeva.
Dubrovčani su bili cijenjeni brodograditelji (kalafati) i pomorci, osobito peljari, i u službi stranih brodovlasnika, navodno čak i Kolumba i Mageljana, a neki su se u kasnijem razdoblju istaknuli zapaženim matematičkim radovima, vezanim, između ostalog, i za proračun i mjerenje brodova (Petar Damjan Ohmučević).
Budući da je karaka, objektivno gledano, dobro jedrila s vjetrom u krmu a puno lošije oštro uz vjetar, Dubrovčani su, prateći brodograđevne trendove, dizajnirali u pomorstvenom (seakeeping) pogledu bolji brod –galijun, tako da su vjerojatno s galijunima a ne s karakama brodili u srebrnim flotama. Bilo kako bilo, s galijunom kao s prvim pravim ratnim jedrenjakom slavu su pobrali Englezi, i to ne samo zbog bolje pomorstvenosti u odnosu na karake (kao ipak teretne brodove) već i zbog bitno usavršenog topništva.