Jedro, top – Brodski top « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Brodski top

Zanimljivo je da su se, barem na europskim stranama, prvi topovi pojavili 1388. na poprištima Stogodišnjeg rata, i to istovremeno na kopnu (kod Rouena) te na moru, konkretno na engl. brodu Cristopher u borbi protiv Francuza kod Arnemuidena.

Prije no što krenemo po povijesti, malo lingvistike. Naime, dok je porijeklo riječi top poznato, radi se, dakako, o turskoj riječi koja to isto znači i u hrvatskom jeziku, porijeklo šireg, razvoju brodskog naoružanja primjerenijeg pojma artiljerija, ostavlja nam puno više mogućnosti objašnjenja. Sama riječ artiljerija, u hrvatski, ali i sve druge jezike, dolazi od francuske riječi artillerie. U francuskom pak nastaje od riječi artillery što će reći opremiti, naoružati, u što se pak razvilo iz starofrancuske riječi atillier, a ona valjda iz riječi latinske vulgate *apticulare, odnosno latinskog aptare napraviti, pripraviti, prilagoditi, (a možda je nastala od lat. arcus (luk) i telum (strijela) ili ars tolendi (umjetnost bacanja) ili pak možda od tal. arte (vještina) i tirare (bacati).)
Prema vrsti izvora energije izbacivanja kugle, zrna ili čega već, topnička se oruđa dijele na: neurobalistička od starogrč. neuron (žila) i ballo (bacam), koja su koristila energiju uvijenih žila ili konopa od konjskih repova; barobalistička (od grč. baros - teret), koja su iskorištavala snagu poluge s utegom na kraju; toksobalistička (grč. tokson - luk), gdje je pokretačka snaga bila savijena drvena ili željezna šipka te, konačno, pirobalistička (od grč. pir -vatra) kod kojih se energija za izbacivanje zrna iz cijevi dobivala tlakom barutnih plinova.
Razvoj pak pirobalističkih oruđa može se podijeliti na razdoblje topova s glatkim cijevima (od 14. do sredine 19. st.) te razdoblje topova s ižlijebljenim (olučenim) cijevima, koje traje još i danas. U ovom ćemo se poglavlju pozabaviti topovima s glatkim cijevima, i to u najranijem razdoblju njihova razvoja.
Zanimljivo je da su se, barem na europskim stranama, prvi topovi pojavili 1388. na poprištima Stogodišnjeg rata, i to istovremeno na kopnu (kod Rouena) te na moru, konkretno na engl. brodu Cristopher u borbi protiv Francuza kod Arnemuidena.
Je li pak topove na ratne brodove prema nekim tvrdnjama prvi uveo Dubrovčanin Mato Đorđić (1329-1400), teško je reći. Nepoznato je također čime su bili naoružani dubrovački brodovi koji su već krajem 14. st. prvi plovili u konvojima (konservi) za zaštitu od gusara, pirata i ostalih neprijatelja Republike.
Zna se, međutim, da su prvi topovi imali tek oblik izdužene posude, da bi nedugo zatim dobili oblik cijevi (lat. canna -cijev) te se nazivlju bombardama (lat. bombus -grmljavina, ardere - gorjeti), koje ubrzo prevladavaju na svim brodovima.
Cijevi ovakvih topova izrađivale su se od kovanih željeznih šipki opasanih jakim obručima, dok su bombarde na donjim krajevima imale posudu s barutnim punjenjem. Punile su se sa stražnje strane kamenim kuglama promjera od 150 do 360 mm ili olovnim od 30 do 110 mm, uz prethodno odstranjenje posude, dok bi se spoj između cijevi i posude brtvio glinom. Bombarde su se postavljale na jedini tip tadašnjih ratnih brodova - galije i to, kao što je već rečeno, od dvije do šest na pramcu. Gađanje ovakvim topovima bilo je prilično opasno, kako za posadu koja puca tako i za sam brod zbog jakog plamena koji je izbijao na spoju cijevi i barutne komore. Domet bombardi, budući da su bile postavljane vodoravno, nije bio veći od 200 m, dok im je učinak, najblaže rečeno, bio relativan. Zbog toga se staro brodsko bacačko oružje (katapulti, baliste, petroboli) održalo uz ovakve topove sve do početka 16. st.
Tijekom 16. st. brodovi na vesla se postupno prestaju graditi ustupajući mjesto jedrenjacima, kojima se bokovi oslobađaju za smještaj topova. Francuski brodograditelji prvi izrađuju topnice (otvore na brodskim bokovima) i postavljaju topove, u početku na dvije, a kasnije i na tri palube.
Veliki brodovi s kraja 16. i početka 17. st. naoružavaju se uvelike oružjima velikoga kalibra i srednje duljine, koje nazivamo topovima, u rasponu od petro-canona, koji još uvijek ispaljuje kamene kugle od oko 12 kg, preko bastard-canona (kalibra 178 mm, duljine cijevi od 2,90 m, mase kugle od 19,0 kg) do najvećih, canon royala, kalibra 217 mm, duljine cijevi od 3,66 m te kugle teške 33,5 kg. Brodovi su, kao i u suvremeno doba, naoružani i artiljerijskim oružjima srednjeg kalibra koja se pak nazivaju kulevrinama (coulevrine, basilisk, demi-coulevrine, coulevrine-bastard) kalibra 116-132 mm, s kuglom od 3 do 8 kg. Naravno, brodovi se naoružavaju i svom silom onodobnog malokalibarskog oružja (minion, falcon, serpentine itd).
Kako su vrlo brzo uočeni nedostaci bombarda, topova iz dva dijela, prelazi se na lijevane topove, ispočetka od bronce, a zatim i željeza. Radi smanjenja udara pojavljuju se brodski lafeti s kotačima. Međutim, daljina boja još se nije bitnije povećala, a i brzina gađanja je bila vrlo mala, svega dva metka na sat iz topova, te osam metaka na sat iz kulevrina, tako da su topovi, krajem 16. i početkom 17. st. još uvijek tek pomoćno oružje, koje je samo raščišćavalo teren za abordaž. No bitno je da se uz (kopnene) vojnike, kao posluga uz topove uvode mornari, što se pokazalo presudnim za englesku pobjedu nad Armadom 1588.
Već se tijekom 17. st. povećava broj topova na velikim brodovima na 50 do 100. Teži su topovi bili postavljani u jednu do dvije pokrivene baterije (bitnice), a topovi manjih kalibara između teških topova te na nadgrađu. Stari nazivi nestaju i topovi se označuju prema masi željezne kugle u funtama (funta = 0,454 kg).
Ovdje ćemo načas stati s pričom o brodskom topu. Vratimo se malo galijunu.

Galijun

Galijun (engl. galleon) je bio prvenstveno ratni brod, iako je u dubrovačkoj mornarici, sukladno doktrini Republike, galijun službeno bio trgovački brod, no s doličnim topničkim naoružanjem. Da su i Englezi, ti rodonačelnci uporabe galijuna u ratne svrhe, kao prijelaznog oblika ka linijskome brodu, koristili galijune barem i kao transportne brodove, svjedoči nam slučaj opjevanog galijuna Mayflower, čiji su putnici udarili temelje anglosaksonskoj dominaciji na sjevernoameričkom kontinentu.
Galijun je bio prijelazni tip broda između - neuspješnog - galeasa (galijace) i - uspješnog - linijskog broda, a svoj, pomalo zbunjujući, naziv duguje samo pramčanom rilu kao karakterističnom detalju galije, uz koje se na galijune, kao potom i na sve jedrenjake, postavlja pulena kojoj je svrha bila štititi brod od zla vremena.
Prvi galijuni iz 16. st. bili su ratni brodovi na dvije palube, s visokim kaštelom i dvokatnim kasarom.
Snast dubrovačkog galijuna sastojala se od strmoga kosnika i tri jarbola s koševima. Dok se pod kosnikom razapinjalo posrtno jedro, na prednjem, nagnutom jarbolu razapinjala su se dva križna jedra, prvenjača i košnjača. Glavni, najviši jarbol nosio je također dva križna jedra dok je krmeni jarbol, nagnut prema krmi, nosio latinsko jedro čija se uzda zatezala s karakterističnog čunca, utaknutog u kasar.
Galijun toga doba bio je naoružan s 5-7 topova većeg kalibra po svakom boku, s isto toliko topova srednjeg kalibra na gornjoj palubi, te po 4 laka topa na oba boka kaštela i kasara, s tim da se u 17. st. broj topova na galijunima samo neznatno povećao, budući da je već nastupilo razdoblje dominacije linijskih brodova.
Galijun se u svakom slučaju povezuje s početkom višestoljetne engleske dominacije na svjetskim morima (England rules the sea), koja se, ne slučajno, poklapa s vladavinom djevičanske kraljice Elizabete I, iako u pogledu ambicija nikako ne možemo zanemariti njenog zloglasnog oca Henrika VIII. Naime, poduzetni je kralj uz 85 većih i manjih ratnih brodova dao sagraditi, ništa manje nego prvi linijski brod, s kojim je namjeravao, nakon možda nepreboljenog Stogodišnjeg rata, navodno samo impresionirati moćnog francuskog kralja Franju I, kojeg je i posjetio 1520.
Golemi brod, za tu svrhu i dizajniranog imena Henry Grace a Dieu, izgrađen je još 1514. da bi, rekonstruiran 1538. i 1545. (tad već kao Great Harry) poslužio pravoj svrsi, naime, okršaju s Francuzima kod otoka Wight. Ovaj je brod, istisnine od oko 1.500 t, još daleko prije etabliranja galijuna, imao (pre)impresivno naoružanje od 19 brončanih te 103 željezna topa, mužara i muškete, dok je posada brojala čak 700 mornara i vojnika!
Da se ipak radilo o pijevcu koji je prerano zakukurikao svjedoči i činjenica da se Henrik s tim brodom problematična stabiliteta nije ni htio vratiti u Englesku nakon kurtoaznog posjeta Francuzima. Međutim, u Henrikove zasluge valja ubrojiti i to da je godinu dana prije smrti (1547.), uz admirala Engleske, uveo i savjetodavno tijelo, budući Admiralitet. Još je, dapače, Henrik VII, njegov prethodnik i osnivač dinastije Tudor, odbio priznati podjelu interesnih sfera Španjolske i Portugala, iniciranu od pape Borgie, Aleksandra VI., već je pomoću đenoveške pomorske dinastije Caboto (alias Cabot, John & Sebastian) već dospio 1497. do ušća Delawarea na istočnoj obali Sjeverne Amerike. No, odlučujući sukob sa Španjolcima, bližio se sve više, budući da su Englezi, a osobito ovlašteni kraljevski gusari Drake, Frobisher, Raleigh i Hawkins, marno plijenili brodove Srebrne flote i sve ozbiljnije prijetili španjolskim prekomorskim posjedima, prethodno otpisavši Portugalce čiji su brodovi, prema mišljenju sir Waltera Raleigha: - doduše, veliki, no podesniji za trgovinu nego za rat. - Uostalom, Portugal je, pripojenjem Španjolskoj kroz personalnu uniju 1581. praktički prestao biti pomorskom silom.
Onaj isti Portugal, čiji su pomorci u doba princa Henrika Moreplovca (1396-1460.) čak i nepokrivenim brodicama od svega 10-15 m dolazili do afričkog rta Bojador, onaj Portugal, pod čijim je stijegom krajem 15. st. doslovno žario i palio jedan Vasco da Gama, provodeći taktiku spaljene zemlje (i mora!) tijekom svojih osvajačkih pohoda Indijom.
Sic transit gloria mundi.
Zvjezdani pak trenuci galijuna, o kojima je riječ u ovom poglavlju, zbili su se tijekom sukoba engleske flote sa španjolskom Velikom armadom 1588.
Sukobu je neposredno prethodila engleska oružana intervencija u Nizozemskoj (1586.) te smaknuće škotske kraljice Marije Stuart (1587.), tako da se španjolski kralj Filip II. odlučio na invaziju Engleske s namjerom da Armada uplovi u La Manche, protjera englesku flotu te osigura iskrcavanje čak 40 000 vojnika, tada najboljih u Europi. No, na njegovu nesreću, neposredno prije planirane invazije (1587.) umre sposobni admiral Alvaro de Bazan, veteran Lepanta. To iskorištavaju Englezi za bolju pripremu glavnine flote, no prethodno drski Francis Drake s 23 broda upada u Cadiz te uništava 37 španjolskih brodova, osmudivši na taj način bradu španjolskog kralja, koji je zbog toga bio prisiljen odgoditi invaziju za sljedeću godinu.
I tako se Armada 1588. konačno otisnula, na čelu s vojvodom Medinom Sidonijom koji je, za razliku od engleskih viteških gusara bio tek pobožan i čestit, i ništa više. U sastavu Armade bilo je ukupno 130 brodova što galijuna, što galeasa, galija te naoružanih trgovačkih i transportnih brodova, a među njima i 33 dubrovačka, naoružana s ukupno 2.430 topova, s 8.000 mornara i 19.000 vojnika. Englezi su ovoj sili suprotstavili, umjesto kraljičine flote od svega 34 broda na koja je Filip II. računao, impresivnih 197 brodova, pretežno galijuna, lakših no bolje naoružanih od španjolskih brodova, tako da je ukupna težina engleskog bočnog plotuna bila 3.500 kg u odnosu na španjolskih 2.250 kg.
Upravo je topništvo, u ovom prvom artiljerijskom dvoboju na moru, bilo zalogom engleske pobjede. Naime, budući da su engleski topnici gađali tri puta brže od protivničkih, Španjolci se nikako nisu uspijevali približiti na abordažnu razdaljinu, čime bi njihovi kopneni vojnici došli do izražaja.
Krajnja je bilanca bila porazna za Španjolce, koji su još imali i sreće budući da su Englezi potrošili svo streljivo, pa ih nisu imali čime dokrajčiti. Njihova zastarjela taktika poluduge (prikladna za abordaž) pokazala se nedoraslom engleskoj taktici borbenog poretka kolone po grupama, tako da su krajnji španjolski gubici, od kojih su najveći bili oni uslijed oluja na povratku, brojali 67 od 130 brodova, te više od polovine ljudstva, dok su Englezi izgubili svega 100 mornara te niti jedan brod!
Uzgred budi rečeno, od zlosretnih Dubrovčana jedino je admiral Ivelja Ohmučević uspio gotovo sve svoje ljude s brodovljem sretno vratiti kući.