Drugi svjetski rat na moru (2.dio) – Nosači zrakoplova - pobjednici rata « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Nosači zrakoplova - pobjednici rata

Pravi pobjednici Drugog svjetskog rata na moru bili su nosači zrakoplova, i to ne samo kao brodovi sami po sebi, već i množina i kakvoća njihovog korisnog tereta - zrakoplova. I u jednom i u drugom čimbeniku zrakoplovne komponente u ovome ratu na moru su Saveznici, pogotovo Amerikanci nakon šoka u Pearl Harboru, postupno pa onda silovito postigli takvu prednost koja je, naravno, uz tepihe bombi po njemačkim gradovima i industriji, označila pobjedu u ratu te pripremila teren za pacifikaciju Japana.

Sile Osovine, bez obzira na iznimnu orijentaciju Japana ka ovakvim plovilima, bile su i na ovom polju naprosto osuđene na poraz, budući da ni Nijemci, a ni Talijani nisu stigli, a niti su objektivno mogli stići izgraditi niti jedan jedini nosač zrakoplova.
Zanimljivo je da je prototip nosača zrakoplova, britanski Furious, doživio vatreno krštenje krajem Prvog svjetskog rata, boreći se s 10 svojih zrakoplova protiv njemačkih zračnih brodova (dirižabla), da bi u sljedećem ratu, ponešto redizajniran, odigrao odlučujuću ulogu u pohodu na ponos njemačke flote bojni brod Tirpitz 1944.
Bitan utjecaj na razvoj nosača zrakoplova do 1930. imale su odredbe Vašingtonskog pomorskog ugovora iz 1922. kojim su ovi brodovi, za razliku od bojnih brodova (capital ships), tretirani kao specifična plovila čiji se zrakoplovi koriste prije svega za daleka izviđanja. Stoga se oni, s izuzetkom britanskog nosača aviona Hermes, u tom razdoblju nisu gradili kao novi, osmišljeni brodovi, već su se mahom pregrađivali iz nedovršenih bojnih brodova i krstaša. No, ipak su do 1930. na nosačima zrakoplova već primijenjena karakteristična bočna nadgrađa (otoci), užad s hidrauličnim kočenjem za usporavanje slijećućih zrakoplova kao i katapulti za njihovo izbacivanje, te hidraulički liftovi, dok su se hangari osiguravali protupožarnim (uvlačivim) pregradama itd.
Na ovaj su način, do Londonskog pomorskog sporazuma 1930. nosačima zrakoplova svoje mornarice opremili Velika Britanija, SAD i Japan, u sklopu doktrine koja je sve više sazrijevala u smislu da zrakoplovi s nosača trebaju prethodnim udarima omekšati protivničke pomorske snage, koje bi potom dokrajčili kapitalni brodovi.
Međutim, Japanci prvi počinju nosače zrakoplova smatrati potpuno ravnopravnim bojnim brodovima. Njih ubrzo slijede i ostale ratne mornarice, koje napuštaju pregradnju nedovršenih bojnih brodova i grade nove nosače. U to je vrijeme vladalo mišljenje da su nosači skupi, ali ranjivi brodovi te da je bolje graditi više manjih nosača nego manji broj većih, pa do početka tridesetih godina nosači zrakoplova stvarno nisu premašivali dogovorenu istisninu od 27.000 t, i bili su predviđeni za prihvat do 60 zrakoplova, koji pak postaju sve veći, brži i teži.

Značajke nosača zrakoplova Drugog svjetskog rata

Napredak u gradnji nosača zrakoplova započinje sredinom tridesetih, kad Amerikanci grade dva veća broda tipa Enterprise, s oklopnom zaštitom, vrlo jakim protuzrakoplovnim topništvom, te znatno većim brojem brojem zrakoplova (96), s brzinom koja je u potpunosti bila usklađena s brzinama bojnih brodova, s kojima su činili osnovu združenih sastava. Istodobno i Velika Britanija gradi dva nosača tipa Eagle, sa značajno ojačanom podvodnom zaštitom (blisteri). Poslije neuspješne druge Londonske konferencije Britanci 1936. grade tri teška oklopna nosača tipa Illustrious, s nešto manjim brojem zrakoplova (54). SAD 1939. grade dva prototipa Hornet i Wasp, bez malokalibarske protuzračne obrane, ali visoke brzine (34 čv) te velikog broja ukrcanih zrakoplova (80), dok Japanci grade dva nosača tipa Shokako, a Nijemci odustaju od dva dopuštena im nosača zrakoplova.
U trenutku izbijanja Drugog svjetskog rata u Europi, jedine ratne mornarice koje su u svojim redovima imale nosače zrakoplova bile su britanska i japanska s po 6˝, te Amerikanci koji su ih imali 5.
Na početku i tijekom rata Amerikanci grade flotne (Fleet Aircraft Carriers) i prateće nosače zrakoplova (Escort Aircraft Carriers). Flotni su nosači bili namijenjeni za nanošenje glavnog udara protivničkim snagama, a dijelili su se na teške, s istisninom iznad 20.000 t i brzinom do 34 čv, a nosili su oko 80 zrakoplova, pretežno bombardersko-torpednih, te lake, istisnine do 20.000 t, 34 čv, s 50 zrakoplova, pretežno lovaca bombardera. Prateći nosači do 15.000 t, 15-25 čv su bili namijenjeni protuzračnoj i protupodmorničkoj obrani, za što su bili opremljeni s 20 lovaca odnosno protupodmorničkih zrakoplova. Amerikanci, opečeni Pearl Harborom, vrlo brzo shvaćaju značaj nosača zrakoplova tako da im je broj nosača narastao sa 6 početkom 1940. na čak 122, od čega 87 pratećih tijekom 1944. čemu se Japanci sa svega 26 nosača nikako nisu mogli oduprijeti, bez obzira na činjenicu da je najimpresivniji nosač zrakoplova u Drugom svjetskom ratu, Shinano, dovršen te iste godine. Ovaj je brod bio sister ship bojnog broda Yamato, tako da je i on istiskivao 74.000 t, nosio 120 zrakoplova. Bio je naoružan čak sa 145 protuzračnih topova od 25 mm, uz 16 od 127 mm, te s 336 raketnih lansera (!), što je sve zajedno bilo preslabo za torpeda koja su ga dokrajčila na putu za Kure.
Naravno, Japanci su izgubili najviše nosača zrakoplova u ovome ratu, njih 21, od toga 5 pratećih, dok su američki gubici bili 6 pratećih i 5 flotnih. Britanski gubici iznosili su 3 prateća i 7 flotnih nosača. Nosači su najviše stradali upravo od zrakoplova, bombardera i torpednih, te od podmornica.
No, bez obzira na činjenicu da su nosači zrakoplova bili vrlo ranjivi na sve vrste pogodaka, od kojih su, za razliku od bolje zaštićenih bojnih brodova, najčešće i tonuli, ipak su oni bili najkorisniji brodovi Drugog svjetskog rata.
Naime, dok je odnos bojnih brodova i nosača u velikim ratnim mornaricama početkom rata bio 3 : 1, taj je odnos krajem rata bio obratan, 1 : 3. Dok su se zrakoplovi s nosača u početku koristili za daleka izviđanja, britanski napad na Taranto, te japanski na Pearl Harbor već su početkom rata dokazali kako nosači mogu nanijeti i odlučne udare. Već od tada bojni brodovi polako gube primat, a nakon velikih bitaka 1942. u Koraljnome moru i kod Midwaya, koje su vođene na razdaljini praktički od 200 NM, dakle, isključivo zrakoplovstvom, nosači zrakoplova postaju osnove flotnih snaga.

Taranto i Pearl Harbor

Najprije Taranto, dakle, početak rata na Sredozemlju. Poslije kapitulacije Francuske i uništenjem njene flote koju su preventivno potopili Britanci u Mers el Kebiru, i ulaska Italije u rat, odnos pomorskih snaga na Sredozemlju sredinom 1940. bio je - osim u nosačima zrakoplova - apsolutno u korist Italije u odnosu na Veliku Britaniju (tablica1).
Čitatelj neće odoljeti komentaru na golemu talijansku prednost u podmornicama, idealnim ubojicama nosača zrakoplova. Talijani su, dapače, imali golemu prednost i u drugovrsnim ubojicama nosača zrakoplova - zrakoplovima, kojih su imali daleko više od Britanaca u Sredozemlju. Osim toga, britanska se flota u ovim vodama sastojala praktički od dva sastava: Eskadre H, bazirane u Gibraltaru koja je jednim okom morala motriti na njemačke podmornice na Atlantiku, te Sredozemne eskadre, s bazom u Aleksandriji, dakle, međusobno razdvojenih 1.800 NM!
Pa, ipak su inicijativu na početku rata na Sredozemlju preuzeli Britanci. Oni su još prije izbijanja rata razmatrali mogućnost da torpednim zrakoplovima napadnu talijansku flotu na sidrištu u Tarantu. To su odlučili izvesti na samu godišnjicu Trafalgarske bitke, 21. listopada 1940. međutim, napad je zbog manjeg požara na nosaču zrakoplova Illustrious glavnom brodu britanskog udara odgođen, za noć s 11. na 12. studenog.
Na osnovi izviđanja Taranta, Britanci su ispravno zaključili da će se u vrijeme prepada u vanjskoj luci naći svih 6 bojnih brodova, 3 teške krstarice i 8 razarača, a u unutarnjoj luci preostale 4 teške krstarice i dvadesetak razarača. Ne znamo kako su Britanci zaključili da su kapitalni brodovi u vanjskoj luci bili zaštićeni protutorpednim mrežama koje su dopirale do dubine od baš 10 m, ali su vrlo lako zaključili da su umjesto 13.000 m te mreže položene u duljini od samo 4.000 m.
Naravno, prethodno su zbunili Talijane istovremenim pokretanjem Eskadre H i Sredozemne eskadre prema Malti.  No, pravi cilj udarnog broda Sredozemne eskadre, nosača Illustrious, praćenog sa samo 4 lake krstarice i 4 razarača, bila je lovina u Tarantu, stavljena, doduše, u trosatnu spremnost za isplovljenje. Zrakoplovi s Illustriousa poletjeli su s udaljenosti od oko 180 NM od Taranta, i to najprije prvi val od 12 a odmah potom i drugi val od 8 zrakoplova. Kako se napad odigrao noću, najprije su dva bombardera bacila svjetleće bombe, a potom su napali unutarnju luku kako bi na sebe privukli  talijansku protuzračnu obranu. Za to su se vrijeme torpedni zrakoplovi tipa Swordfish u niskom letu probili do bojnih brodova i izbacili torpeda s magnetskim upaljačima i bila podešena za dubinu od 10,5 m, pa su prošla ispod protutorpednih mreža i eksplodirala na pravim mjestima. Naime, potopljen je bojni brod Conte di Cavour, Littorio i Duilio su teško oštećeni, dok su u unutarnjoj luci oštećena krstarica Trento i dva razarača. Britanci su izgubili samo dva zrakoplova.
I konačno, Pearl Harbor, početak rata na Pacifiku.
Odnos snaga na ovom ratištu prije početka rata bio je sljedeći (tablica 2).
Dakle, odnos snaga na Pacifiku krajem 1941. bio je podjednak u svim vrstama brodova, osim u nosačima zrakoplova kojima su Japanci bili u velikoj prednosti.
Glavna baza američke Pacifičke flote nalazila se u Pearl Harboru na Havajima. U trenutku japanskog napada, 7. prosinca 1941. u luci se zateklo 8 bojnih brodova, 8 krstarica i 8 razarača, dok su, srećom, nosači zrakoplova isplovili na vježbu.
Ideja za zračni napad na Pearl Harbor je potekla od zapovjednika japanske flote, admirala Isorokua Yamamota, tvorca japanske doktrine o nosačima zrakoplova kao oružju odluke. Osnovni problemi koje su Japanci pritom trebali riješiti, bili su: kako postići iznenađenje, kako uopće zateći američku flotu u bazi, i kako joj nanijeti takav udar od kojeg se dugo neće moći oporaviti?
Što se tiče tajnosti, s ovim je planom bilo upoznato vrlo malo osoba, među njima nitko od japanskih vojnih i političkih dužnosnika u SAD. Za koncentraciju flote odabrano je jedno pusto sidrište na Kurilima, dok je za pravac kretanja flote odabrana sjeverna ruta, na kojoj je promet trgovačkih brodova bio slab, pogotovo zimi. Zanimljivo je da Japanci nisu namjeravali srljati grlom u jagode, naime, ukoliko bi sastav bio otkriven dva dana prije početka napada, od njega bi se odustalo, a ako bi bio otkriven dan prije napada, odluka bi bila prepuštena zapovjedniku sastava, vice-admiralu Nagumu.
Za dan napada odabrana je nedjelja, budući da su Japanci nakon pomnog izviđanja zaključili da se američki brodovi poslije vježbi u Pearl Harbor najčešće vraćaju u petak, a napuštaju ga u ponedjeljak.
Osim toga, Japanci su imali godinu dana vremena da dobro prouče britanska iskustva iz Taranta, gdje su presudnu ulogu odigrali torpedni zrakoplovi. Japanska torpeda, predviđena za napad, bila su modificirana tako da prilikom pada ne potonu preduboko u relativno plitki zaljev Pearl Harbora. No, morao se planirati i napad bombarderima, za slučaj da Amerikanci postave protutorpedne mreže, a osim na brodove planirao se i napad na uzletišta. Osim toga Japanci su angažirali i 5 džepnih podmornica za prodor u ulazni kanal, sa zadaćom da potope brodove koji bi pokušali pobjeći iz luke.
U sklopu zacrtanog plana, najprije su isplovili opskrbni brodovi i 27 podmornica. Zanimljivo je da je gotovo polovica ovih podmornica bila opskrbljena izviđačkim hidrozrakoplovima (!), budući da je jedino Japancima pošlo za rukom spojiti nemoguće, tj. lansirati zrakoplov s (izronjene) podmornice. Pet je drugih podmornica nosilo po jednu džepnu.
Udarna eskadra u sastavu: 6 nosača zrakoplova, 2 bojna broda, 2 teške krstarice i 11 razarača isplovila je s Kurila 26. studenog 1941. Za vrijeme jedanaest dana plovidbe brodovima je bila zabranjena radiokomunikacija, dok zrakoplovi s nosača nisu vršili niti izviđanja.
Kao što je poznato, udarni sastav je potpuno neotkriven stigao do pozicije predviđene za slanje zrakoplova. Istovremeno su i džepne podmornice stigle pred ulaz u Pearl Harbor. Zanimljivo je da je jednu od njih, četiri sata prije početka napada otkrio jedan američki minolovac, koji  je bio na rutinskom pretraživanju, o čemu je odmah izvijestio razarač u patroli. Razarač je poslije duljeg traganja u 6 sati i 45 minuta uspio potopiti ovu podmornicu, o čemu je odmah izvijestio zapovjedništvo. No, uzbuna nije dignuta, kao ni nešto kasnije, kad su dva američka radarista otkrila golemu japansku formaciju na 132 NM udaljenosti, još uvijek cijeli sat prije početka napada.Epilog je dobro poznat.
Amerikancima su potopljena 3 bojna broda, 4 su teže, a 1 lakše oštećen. Teže su oštećene 3 krstarice i 3 razarača, kao i nekoliko pomoćnih brodova. Poginulo je 2.403 članova posade, a ranjeno ih je 1.178. Japanci su izgubili 29 od ukupno 353 angažiranih zrakoplova, te svega 65 ljudi. Sreća je za Amerikance da džepne podmornice nisu obavile svoju zadaću, jer su učinkoviti razarači potopoli svih 5, a još je veća sreća što Japanci nisu dosegli nosače zrakoplova, budući da je Saratoga bila u domaćim vodama, Lexington na putu za Midway, a Enterprise se vraćao s Wakea.    
Japanci su, planirajući napad na Pearl Harbor, računali na gubitak barem jednog do dva nosača, te na znatne ljudske žrtve, pa je ovakva neočekivana pobjeda izazvala golemo oduševljenje u Japanu. No, ne zadugo, jer uspavani lav se probudio.