Od ilirske serilije do starohrvatske korablje « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Od ilirske serilije do starohrvatske korablje

Umijeće malog autor drži temeljnim načinom obrane istočnojadranskih obala od posezanja osvajača kroz stoljeća, od ilirskih vremena, pa praktički do razdoblja Domovinskog rata na moru. Umijeće malog odnosi se prije svega na karakteristično nevelika ratna plovila, u potpunosti prilagođena ovdašnjem priobalju i otocima, kao jedinom mogućem odgovoru premoći osvajača.

Kako se serija članaka, objavljenih na stranicama ovog časopisa, odnosi prije svega na povijest razvoja ratnog broda, tog spasitelja obale ili pak vražjeg slugu (ovisi s koje ga strane gledamo), valja se suočiti sa činjenicom da su se, na primjer, galije, ti najdugovječniji veći sredozemni ratni brodovi, gradile na našim prostorima isključivo sa ciljem obrane mletačkih interesa na moru i na kopnu, dok su s druge strane karake i galijuni bili prvenstveno dolično naoružani trgovački brodovi Dubrovačke republike, koji su uostalom vrlo često, premda ponekad i nevoljko, služili interesima španjolske krune te, nešto rjeđe, i Osmanlijskog carstva. Uzgred rečeno, službeni ratni brod Republike, predviđen samo za stražarsku službu, bila je nevelika ormanica, galija sa svega 12 veslača i jednim topom, dok pravih galija Dubrovčani nisu nikad držali više od dvije do četiri.
No, krenimo od samih početaka priče o umijeću malog.

Ilirska praksa

Ilirska plemena koja su živjela uz morsku obalu Jadrana i na njegovim otocima, razvila su vrlo rano značajnu pomorsku aktivnost. Među njima se osobito ističu Liburni, koji su nastavali prostrano područje od rijeke Krke do Raše u Istri. Delmati (Dalmati) sve do 3. st. pr. Kr. žive u unutrašnjosti da bi se tek tada spustili na more, između rijeka Krke i Cetine.
U prvoj polovici prvog tisućljeća pr. Kr. Liburni gospodare Jadranom od sjevera, pa sve do otoka Krfa na Jonskome moru, držeći svoja uporišta čak i na susjednoj, italskoj obali. Upravo je pomorska snaga Liburna stoljećima sprečavala širenja grčke kolonizacije na područje Jadranskog mora, koja se u značajnijoj mjeri ostvarila jedino na otocima Visu (Issa) i Hvaru (Pharos). Na obali su imali znatno manje kolonizacijskih uspjeha, i to tek polovicom tisućljeća. Naime, grčki i italski brodovi su na svojim putovanjima Jadranom plovili isključivo njegovom istočnom obalom, koristeći brojne uvale i prirodne luke kao zaklone od nevremena, no tada su bili izloženi na milost i nemilost brzim ilirskim gusarskim prepadima.
Osnutak i jačanje grčkih uporišta na Visu i Hvaru doveo je do ogorčenih borbi između starosjedilaca Ilira i došljaka. Godine 383. pr.Kr. odigrala se prva pomorska bitka na ovim prostorima o kojoj postoje pisani tragovi. Ilirska flota manjih brodova, koja je s kopna pohitala u pomoć Ilirima s Hvara u sukobu s grčkim kolonistima, poražena je od teških grčkih trijera koje su na poziv Grka s Pharosa doplovile iz Isse.
Međutim, ilirski prepadi na grčke i italske trgovačke brodove nisu jenjavali, što je u 3. st. pr. Kr. rezultiralo sukobom Ilira (Liburna) s moćnom silom u nastajanju - Rimom.
O brodovima koje su Iliri koristili za svoje gusarske i ratne prepade zna se vrlo malo iz oskudnih antičkih izvora ili pak iz nedovoljno preciznih prikaza tih brodova npr. na novcu.
Ostaje prilično nejasnim porijeklo, oblik i veličina glasovite galije liburne, koja se možda olako pripisuje Liburnima, po svemu sudeći vrsnim graditeljima manjih, no vrlo brzih brodova. Činjenica je, međutim, da je liburna kao veliki ratni brod, barem po asortimanu bojnih naprava, poznata kao standardni brod rimske ratne mornarice tek poslije bitke kod Akcija 31. g. pr. Kr. Pritom tvrdnje Plutarha te osobito Vegecija, o presudnoj ulozi ilirskih liburna u tom pomorskom okršaju valja uzeti s nemalom rezervom, budući da datiraju čak više stoljeća nakon odigranog boja!
Vjerojatnije je da su Iliri, prije svih Liburni, bili vještiji u gradnji manjih brzih brodica, gradeće tako prvi spasitelje obale na ovim prostorima a ostavljajući, eto, rimskim liburnama zadaće vražjih slugu. Isto tako je vrlo vjerojatno da te brodice nisu bile isključivo ratna, već i trgovačka, te zasigurno i ribarska plovila.
O tome nam svjedoči naš ugledni podmorski arheolog dr. sc. Zdenko Brusić koji je posebno istraživao liburnsku luku Aenone, današnji Nin, odnosno Zaton kod Nina, koja je uz nedaleku Jaderu (Zadar) bila glavnim liburnskim pomorskim uporištem na ovome dijelu Jadrana.
Brusić je svoja podmorska istraživanja u današnjem Zatonu započeo još 1966. kad je na muljevitom i pijeskom prekritome dnu otkrio ostatke prvoga od dva broda. No, zbog nedostatka tehničke opreme trebalo je pričekati do 1979. kad su ostaci prvog broda, snimljeni i ucrtani, izvađeni u dijelovima te prenešeni u Centar za konzervaciju hidroarheoloških nalaza pri Arheološkom muzeju u Zadru. Nekoliko godina kasnije otkriven je, u puno boljem stanju, i drugi brod, sačuvan u duljini od oko osam metara. Osim ostataka brodske konstrukcije nađena su i tri koloturnika, kao i drveni dijelovi opreme za nabiranje jedara, učvršćenje užadi itd. Zanimljivo je da je na brodovima te oko njih pronađeno više komada dobro očuvane kože (!), s nizovima rupica po obodima, što navodi na pomisao da su liburnski brodovi imali kožna jedra.
Još je zanimljiviji s današnjeg stajališta posve neuobičajen način međusobnog spajanja elemenata brodske oplate (platica). Brodovi, naime, imaju klasičnu nosivu konstrukciju koja se sastoji od kobilice s rebrima, na koja su se platice pričvršćivale drvenim klinovima. Same platice su se pak međusobno spajale šivanjem, s pomoću uzica koje su se sastojale od tri upletena snopića brnistre (žuke), dok su se svi otvori brtvili smolom.
Brusić je kod nekih antičkih pisaca pronašao i naziv za ovakve brodove šivane izvedbe, koju su poznavale i druge kulture, među njima vjerojatno i tajanstvena etrurska. Rimljani su ovakve brodove, ne samo liburnske već i brodove Histra, nazivali serilije odnosno pleteni brodovi. Daljnja specifičnost pronađenih brodova su i dvostruki jarboli koje su, kao što je poznato, davno prije Ilira u pomorstvo uveli Egipćani.
Uobičajenim znanstvenim metodama utvrđena je starost drva oba broda koja se svodi na oko 2200 godina +/- oko 130 godina.

Starohrvatska korablja

Čini se prirodnim priču o starohrvatskim i uopće hrvatskim pomorskim i brodograditeljskim iskustvima započeti baš s rezultatima daljnjih podvodnih istraživanja dr. Brusića, obavljenih u samoj ninskoj luci, dakle, nedaleko lokacije pronađenih liburnskih serilija (Zaton). No, za početak podsjetimo se nekoliko, nadajmo se, opće prihvaćenih činjenica.
Nema nikakve sumnje da su Hrvati, odakle god došli, tek na obalama istočnog Jadrana pronašli idealne uvjete za razvoj pomorstva, baštinjenog s jedne strane na iskustvima starosjedilaca (Ilira, Rimljana odnosno Latina), a s druge strane bogatstvom raznovrsnog, za brodogradnju vrlo pogodnog drva na samoj obali ili u bliskoj unutrašnjosti. Pritom su se iskustva Hrvata, kao i prije njih Ilira, svodila na obranu obale, vrlo često i ne baš popularnim prepadnim ili, razumljivije rečeno, gusarskim aktivnostima Neretljana, Omišana i uskoka.
Naši su se preci, izgleda, samo jednom, i to u pradavna vremena, prometnuli doslovce u vražjeg slugu, kad su prema langobardskom kroničaru Pavlu đakonu 641. preplovili Jadran s mnoštvom brodova (cum multitudine navium) te kod Siponta, kod današnje Manfredonije, potukli vojsku izvjesnog vojvode Aja, kojega ubrzo osvetiše njegova braća, šaljući Slavene trajno na istočnu obalu Jadrana.
Znana je višestoljetna borba Hrvata s najljućim im jadranskim protivnikom, Venecijom, kao i novačenje naših posada i brodova u brojnim sukobima s Turcima, s kulminacijom u Lepantskom boju, dobrovoljno korištenje dubrovačkih karaka i galijuna u neslavnom pohodu španjolske Armade itd.
Cilj nam je, međutim, u ovoj priči pokušati rekonstruirati hrvatsko brodograditeljsko umijeće u samim počecima, koje se s jedne strane svodilo na spašavanje obale, a s druge strane, slično ilirskoj praksi, na umijeće malog, u čemu će nam još jednom pomoći dr. Brusić.
Brusić je one iste, 1966. godine kad je započeo s istraživanjima liburnskih brodova u Zatonu otkrio i prvi od dva starohrvatska broda u plitkoj i muljevitoj luci Nina, koji je nakon ilirske te rimske dominacije postao jednim od središta hrvatskih narodnih vladara. Nešto kasnije otkriven je i drugi, dulji brod od oko 9 m, a za oba je nepobitno utvrđena sredina 11. st. kao vrijeme prije kojega brodovi nisu mogli biti izgrađeni, imajući u vidu vrijeme prestanka života drva od kojega su izgrađeni. Brodovi frapantno nalikuju nedaleko otkrivenim, i bar tisućljeće starijim liburnskim serilijama. Naime, radi se o plitkim brodicama, prilagođenim brzom izvlačenju na pjeskovitu obalu. U tom je pogledu na starohrvatskim brodovima zanimljiv detalj neka vrsta dvostruke kobilice, odnsono dvije paralelne vanjske proveze dna, koje su očito imale ulogu osigurati, ne samo jaču čvrstoću dna već i zaštitu pri izvlačenju broda na obalu, koja nije svugdje bila pjeskovita.
Za razliku od liburnskih serilija, starohrvatski brodovi nisu bili šivane izvedbe, već uobičajene, dakle platice oplate su se sljubljivale te brtvile, vjerojatno paklinom, dok su svi ostali spojevi rebrenice-rebra-sponje, rebra-oplata itd. bili izvedeni čavlima te drvenim, pažljivo brtvljenim, zakovicama.
Na temelju ovih nalaza izgrađene su dvije replike ovih brodova, nazvane kondurama (condura Croatica), dakle, manjim ratnim, po potrebi i trgovačkim brodovima koje spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet, opisujući snagu Tomislavove mornarice (80 sagena i 100 kondura). S obzirom na to da Porfirogenet navodi da su kondure imale 10-20 ljudi posade, a sagene i po 40, ninski brodovi bi, s obzirom na njihovu duljinu nešto manju od deset metara, mogle biti kondure, dok dosad nisu pronađeni nikakvi tragovi koji bi mogli ukazivati na sagene.
Rekonstruirani brodovi imaju klasične jarbole, križna (četvrtasta) jedra, više vesala te krmeno veslo, u funkciji kormila. Zanimljivo je da je prilikom vađenja originalnih dijelova kondura utvrđeno da su ovi brodovi ustvari namjerno potopljeni u najuži dio ninske luke kako bi zajedno s obalnim utvrdama zapriječile ulaz u samu luku.
Sic transit gloria mundi (navalis)!
Tradicija manjih brzih veslarki na ovim prostorima nije se, dakako, ograničila samo na ninsko područje, gdje su ti brodovi, zahvaljujući povoljnim geomorfološkim i klimatskim uvjetima slično kao i vikinški drakari i snekari, ostali manje ili više sačuvani.
Radeći početkom devedesetih na dokumentarnoj seriji HTV Hrvatska korablja, o povijesti razvoja brodogradnje i pomorstva na ovim prostorima, u crkvici Sv. Luke nedaleko Donjeg Humca na Braču otkrili smo crteže na žbuci, tad već prilično uništene. Budući da je Brač na razmeđi tisućljeća pripadao Omišanima, crteži bi mogli prikazivati omiške gusarske brodove, koje splitski kroničar Toma Arhiđakon nešto kasnije u 13. st. krivo, ali znakovito, naziva liburnama. Brodovi, najvjerojatnije glasovite omiške strijele, spremne za borbu protiv svih zastava, a osobito onih s mletačkim lavom, imaju sve odlike tipičnih onovremenih gusarskih brodova, te se potpuno razlikuju od suvremenika im, ninskih plitkih brodica. Odlikuju ih visoki, prema gore savinuti pramac i krma, niz vesala, krmeno veslo te dva prema naprijed nagnuta jarbola, vjerojatno s latinskim jedrima.
Da su Hrvati bili vješti ne samo u umijeću maloga, već i nešto većega, pokazuje nam crtež, sad već skoro posve uništen, u crkvi Sv. Jurja u Vrbuški, južno od Vrbnika na otoku Krku. Ovdje reproducirani crtež izrađen je prije nekoliko desetljeća, očito dok je i sama crkva bila u boljem stanju te štitila originalni prikaz broda, naslikan na zidnoj žbuci.
Naime, tijekom rada na seriji Hrvatska korablja ljeta 1992. teškom smo mukom pronašli spomenutu lokaciju. Sama crkva bila je u ruševnom stanju, bez krova, bivajući utočištem pod vedrim nebom stadu božjih ovčica, koje su nas dočekale veselim meketanjem, dok se pak pastir sklonio u hlad. Crtež na zidu prikazivao je očito veći brod, po obliku trbušastog pramca davnog preteču trabakula, danas već ionako iščezlog broda, bez obzira što se dokone turiste još uvijek uvjerava da plove baš na trabakulu a ne, recimo, na (degradiranom) logeru. Na brodu se ističe visoko srednjevjekovno krmeno nadgrađe, te dva krmena vesla. Brod ima tri nagnuta jarbola, od kojih prvi nosi spušteno jedro. Budući da se za kormilarenje još uvijek koriste krmena vesla može se zaključiti da se radi o brodu iz 12. ili 13. st. te da je da je, osim za trgovačke svrhe, po potrebi zasigurno bio i ratnim brodom, o čemu svjedoči tipično visoko nadgrađe na krmi kao idealna platforma za onodobno oružje poput kopalja, strijela i sličnog. Prilikom razgledanja ostataka crkve na drugome smo zidu primijetili neobičan, primitivan crtež ljudske figure koja u ruci drži nešto nalik cvijetu. Poslije smo u samom Vrbniku čuli zanimljivu priču o svecu kojemu je crkva bila posvećena. Naime, Sv. Juraj je prije obračuna sa zmajem bio prilično miroljubiv, pronoseći svijetom cvijet ljiljana kao simbol mira. Tek nakon što je bio primoran obračunati se sa zmajem, ljiljan u desnoj ruci zamijenio je, naravno, mač. Brod je zajedno sa svecem iz mirnodopskog razdoblja ucrtan prije ove promjene pa se, eto, i po tome može datirati u široko razdoblje 12.-13. st. Bez obzira na to što se radi o legendi, ne zvuči loše, zar ne?