Drugi svjetski rat na moru (3.dio) – Rat velikih desanta « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Rat velikih desanta

Ukrcajno-iskrcajne operacije bile su velika specifičnost Drugog svjetskog rata na moru. Ovime su otvorena vrata novog razdoblje ratovanja, brzi nenadani udari na neočekivana mjesta razvlačili su obrambenu silu na velikom području i time slabili stanje na samoj glavnoj fronti

Od šoka u Pearl Harboru do američkih desantnih operacija koje su bile točka na i Drugog svjetskog rata, naravno, ako po strani ostavimo nuklearnu odmazdu nad Japanom, trebalo je proteći nekoliko krvavih godina.
Ukrcajno-iskrcajne operacije golemih razmjera još su jedna osobitost Drugog svjetskog rata na moru. Svoju su golgotu ukrcaja prvi iskusili Britanci kod Dunkerquea.

Od Dunkerquea do Normandije

Ujutro 10. svibnja 1940. Nijemci su bez objave rata napali Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg, da bi neočekivanim prodorom kroz Ardene za svega pet dana u zapadnoj Belgiji i sjeverozapadnoj Francuskoj odsjekli 45 savezničkih (anglo-francuskih) divizija i zaprijetili im potpunim okruženjem, dok je jedan njemački oklopni klin ugrozio luke Boulogne, Calais i Dunkerque. Na sreću opkoljenih savezničkih jedinica, Nijemci nenadano 24. svibnja zaustavljaju svoje superiorne oklopne divizije na samo 20 km od Dunkerquea. Međutim, kako su njemački tenkovi u ovom silovitom naletu ipak imali velike gubitke, u njemačkom je zapovjedništvu ocijenjeno da je dovoljno samo zrakoplovstvo da spriječi savezničku evakuaciju morem.
Zamisao o evakuaciji odsječenih savezničkih snaga pojavila se već 19. svibnja, pa je britansko vodstvo zapovjedniku Doverskog područja, admiralu Bertramu Ramseyu, povjerilo zadaću da obavi sve pripreme za eventualno izvlačenje britanskih snaga preko Dunkerquea.
Do početka glavne operacije izvlačenja, Ramsey je s pedesetak rekviriranih brodića te s 40 prebjeglih nizozemskih obalnih motornih brodova, uz zaštitu razarača, uspio izvući prve ranjenike i pripadnike pratećih službi Britanskog ekspedicijskog korpusa, negdje oko 28.000 ljudi.
Kako je cijela akcija, bar u početku, tekla pomalo nekoordinirano, Francuzi su tek 27. svibnja bili od Engleza obaviješteni o evakuaciji, koja je već bila u tijeku. Naime, dan ranije, navečer, Ramsey je pokrenuo operaciju spašavanja, nazvanu Dynamo. Sam početak akcije nije bio obećavajući: prvi je brod uplovio u Dover s 33 mrtva i 66 ranjenih, a drugih pet brodova vratili su se prazni u Dover, pretrpjevši oštećenja. Jer Nijemci su sprječavali evakuaciju svim raspoloživim sredstvima: zrakoplovima, torpednim čamcima, tenkovima. Britanski admiralitet tad rekvirira sve svoje raspoložive snage: ribarske motorne brodove i brodice, tegljače, jahte te sve dobrovoljne ploveće priloge.
I tako je u području Dovera prikupljena dotad neviđena flota od oko 400 manjih plovila, koja je do ponoći 28. svibnja prevezla oko 18.000 ljudi. Bez obzira na njemačke napade, te gubitke nekoliko razarača, najviše je ljudi, dnevno i po 50.000-60.000 prebačeno do kraja svibnja, i to kroz vlastita minska polja, čime su barem bila onemogućena djelovanja njemačkih podmornica.
Kriza operacije izvlačenja nastupila je početkom lipnja, kad su se Nijemci probili na svega 8 kilometara od Dunkerquea te zasuli ukrcajne plaže i topničkom vatrom, no Saveznici su ipak uspjeli do 4. lipnja izvesti nemoguću misiju. Naime, zahvaljujući iznimnom zalaganju na britansko se tlo uspjelu iskrcati ukupno 338.266 ljudi, od toga 198.315 Britanaca i 139.911 Francuza. Uspjeh ove operacije možda će ponajbolje opisati činjenica da se britansko zapovjedništvo nadalo da će uspjeti evakuirati planiranih 45.000 vojnika. Saveznici su, naravno, na tlu Francuske ostavili stotine tenkova i tisuće topova, no ova ukrcajna operacija je bez obzira na značajne neposredne gubitke 29 ratnih i 215 trgovačkih brodova, te 177 zrakoplova prema 240 njemačkih, u potpunosti uspjela, čime je još jednom, na samom početku rata, potvrđeno značenje prevlasti na moru.
Teško je, i nije namjera autora, pobrojiti sve operacije iskrcavanja koje su Saveznici od kraja 1942. (Sjeverna Afrika) sve uspješnije provodili, no ovom ćemo se prilikom podsjetiti samo na dvije odlučne, po mnogo čemu najimpresivnije operacije.

Dan D

Najprije, Dan D i Normandija 1944. godine, lokacija vrlo blizu ukrcajne operacije s početka priče.
Angloameričko iskrcavanje na obalu Normandije bila je i ostala najveća operacija ove vrste, ne samo u Drugom svjetskom ratu, nego i u povijesti ratovanja uopće. Njoj je prethodio niz dugotrajnih priprema na njemačkoj i savezničkoj strani.
Nijemci su obalu u području La Manchea počeli utvrđivati odmah po padu Francuske, kao dio priprema za invaziju Engleske. Kako se od invazije odustalo, a ratna sreća okretala, Nijemci utvrđuju sve važnije luke u području najbližem britanskoj obali, očekujući odatle najveću opasnost, tako da je ostali dio Atlantskog bedema, među njima i Normandija, bio znatno slabije branjen. Naime, u području budućeg savezničkog iskrcavanja Nijemci su imali svega dvije pješačke od ukupno 60 divizija, stacioniranih u zapadnoj Europi. Topništvo se sastojalo od svega 16 topova od 150 mm, 4 od 120 mm te većeg broja topova manjeg kalibra. Obala je bila zapriječena i minirana.
Njemačke mornaričke snage su također bile slabe: 5 razarača, 6 torpiljarki, 34 torpedna čamca, uz relativno veliku flotu od preko 300 minolovaca, što pomalo čudi, imajući u vidu da su se Nijemci, kao slabija strana, branili upravo minama. Operativno sposobne podmornice, njih 40, djelovale su, međutim, iz Biskajskog zaljeva, gdje im je primarni cilj bio napadanje atlantskih konvoja.
Nekad moćno njemačko zrakoplovstvo spalo je na svega 319 zrakoplova koji su se mogli suprotstaviti invaziji.
Nijemci su pak polagali nade u dva nova tajna oružja: leteće bombe V-1 i V-2 te magnetske mine tipa DM s hidrostatskim upaljačem, koje su se aktivirale promjenom tlaka vode izazvanim prolaskom broda, a nisu se mogle onesposobiti tada uobičajenim načinima razminiranja. Međutim, završetak radova na postrojenjima za V-1 bitno je usporen snažnim savezničkim bombardiranjima, a mine DM nisu ni položene, s namjerom da se na taj načina sačuva njihova tajnost.
Savezničke pripreme iskrcavanja počele su još 1942. tako da se do početka iskrcavanja na britanskom tlu našlo oko 3,5 milijuna ljudi, 13.000 zrakoplova te goleme količine oružja i opreme, tenkova, kamiona, topova... Za izvođenje i osiguravanje invazije bilo je spremno oko 7.000 ratnih i pomoćnih brodova.
Zapovjedništvo cjelokupnog poduhvata, nazvanog Overlord (pomorski dio operacije, Neptun) povjereno je britanskom feldmaršalu Montgomeryju.
Ne bih čitatelja zamarao opće poznatim razvojem događaja, već samo u najkraćim crtama ulogom mornarice u ovoj operaciji, koja je započela 6. lipnja 1944. godine a završila krajem istog mjeseca.
Slabim njemačkim snagama ususret je krenulo oko 1.200 ratnih brodova, od toga 7 bojnih brodova, 23 krstarice i više od 100 razarača. Nosači zrakoplova zbog blizine britanskih uzletišta, naravno, nisu ni bili potrebni. Ova je flota osiguravala više od 4.000 desantnih brodova i brodica, oko 850 trgovačkih, te oko 700 pomoćnih brodova. Mornarica je zbog vrlo velikih razlika plime i oseke, od 5 do 8 m, bila u iznimno delikatnom položaju, jer je na tako zahtjevnom terenu trebalo otvoriti prolaz invazijskim snagama, razminirati i ukloniti sve prepreke na obali koje su im stajale na putu.
Naravno, ključnu ulogu u omekšavanju njemačkoga otpora odigralo je savezničko zrakoplovstvo koje je djelovalo sa svih 13.000 zrakoplova, bacilo 200.000 t bombi te pritom izgubilo oko 2.000 zrakoplova.
Mornaričko-desantne snage iskrcale su se na normandijske plaže, za ovu priliku redizajniranih naziva (Utah, Omaha, Gold, Juno i Sword), odakle su, različitim zaprekama usprkos, odradile svoj, presudni dio posla.
Zanimljivo je da su Nijemci uspjeli potopiti svega 6 savezničkih razarača, 14 manjih ratnih brodova, te 17 trgovačkih brodova sa 70.000 brt, dok su saveznički gubici u brodovlju bili daleko veći zbog nevremena koje se u razdoblju od 19. do 22. lipnja razvilo u pravu oluju, tako da je oko 800 brodova bilo bačeno na obalu, a izgubljeno je 20.000 vozila te 140.000 t vojne opreme.

Okinawa

I dok je iskrcavanje u Normandiji značilo otvaranje toliko željenog Drugog fronta, kao uvoda u konačni slom Trećeg Reicha, osvajanje daleke Okinave u posljednjoj bitki Drugog svjetskog rata pokazalo je da su Japanci, za razliku od svojih njemačkih saveznika, spremni na borbu do posljednjeg čovjeka.
Okinava, najveći otok skupine Ryu Kyu, postao je američkim ciljem nakon zauzimanja Marijanskih otoka i Filipina, te epopejom zauzete hridi Iwo Jima, jednog od pribježišta u nuždi za moćne supertvrđave B-29 na njihovom putu do Japana i natrag, dugom 1.220 kilometara. Okinava sa svojih 1.162 km2 bila je neusporedivo veći i bliži aerodrom američkog Tokio expressa, svega 400 NM od rubnih japanskih otoka, u odnosu na krvavo osvojeni Iwo Jima.
Izvršenje operacije Iceberg povjereno je američkoj Petoj floti pod zapovjedništvom admirala Raymonda Spruancea, koji je osobno zapovijedao Odredom daljnje zaštite dok je Združenim desantnim snagama zapovijedao admiral Richmond Turner. Ukratko, na Okinawu je sredinom ožujka 1945. krenula zastrašujuća pomorska sila od 19 flotnih nosača s ukupno 1.163 ukrcana zrakoplova, 18 pratećih nosača zrakoplova, 22 bojna broda, 29 krstarica te 196 razarača. Za osvajanje Okinawe određena je američka 10. armija, sastavljena od desantnih i pješačkih snaga, pod zapovjedništvom generala Simona Bolivara Bucknera. Ukupno je na brodovima Združenih desantnih snaga bilo ukrcano oko 183.000 ljudi, s tim da je tijekom operacije bilo predviđeno prebaciti još 270.000 vojnika.
Zrakoplovnu pripremu i podršku operacije Iceberg, osim zrakoplovstva s nosača Pete flote, pružalo je američki zrakoplovstvo s baza na Marijanima, Filipinima i u Kini.
Okinawu je branila japanska 32. armija pod zapovjedništvom generala Mitsurua Ushijime s oko 100.000 vojnika, značajnim dijelom domicilnog stanovništva. Glavnina japanskih snaga bila je koncentrirana u teško dostupnim područjima na jugu otoka, dok su na obalama izgrađeni lažni objekti da privuku vatru protivničkih brodova i zrakoplova. Ushijima se zapravo odlučio za taktiku ukopavanja, primijenjenu na Iwo Jimi, gdje su Amerikanci, unatoč golemoj prednosti, pretrpjeli značajne gubitke. Kako je to bila posljednja bitka Drugog svjetskog rata, Japanci su u borbama za Okinawu odlučili angažirati oko 3.000 zrakoplova te ostatke Kombinirane flote na čelu s nepotopivim bojnim brodom Yamatom.
Ne bih čitatelja ni ovom prilikom zamarao suhoparnim vojničkim rječnikom krvavih događanja zauzimanja Okinawe, već samo rezultatima.
Organizirani japanski otpor na ovom nevelikom otoku prestao je 21. lipnja, dakle, nakon puna tri mjeseca ogorčenih borbi (!).
Amerikanci su imali više od 12.000 poginulih i nestalih te 35.000 ranjenih. Potopljeno je 30 savezničkih brodova, dok su oštećena 223 broda. Savezničko zrakoplovstvo je izgubilo 763 zrakoplova.
Japanci su izgubili oko 110.000 ljudi, računajući i stanovništvo Okinawe angažirano u borbi. Gubici u zrakoplovstvu iznosili su im čak 7.800 zrakoplova, od toga značajan broj kamikaza, dok je mornarica izgubila 16 brodova. Japance, naravno, nisu mogli spasiti ni kamikaze, a ni Yamato, kojeg je napao roj od 390 američkih zrakoplova. Uspješno ga je pogodilo 5 bombi i 10 torpeda zbog čega je potonuo 7. travnja, južno od Kyushua.
Ogorčeni japanski otpor na Okinawi vrlo je dobro predočio Amerikancima što ih očekuje kad se iskrcaju na japanske matične otoke.
Od Okinawe do Hiroshime i Nagasakija ostao je mali korak, koji će, međutim, iz temelja promijeniti poslijeratno čovječanstvo.

Kamikaze

Značenje riječi kamikaze je čitatelju zasigurno poznato, a potječe još iz 1281. kad je božanski vjetar (jap. kami - bog, kaze - vjetar) uništio mongolske invazijske snage na Japan. Tako je i pred kraj Drugog svjetskog rata božanski vjetar trebao spasiti Japan od nadolazeće savezničke invazije. Taj se vjetar na američke brodove trebao sručiti doslovno s neba, dakle, zrakoplovima koji će zajedno s pilotima udarati u ciljeve.
Prvi napadi kamikaza bili su spontanog karaktera. Naime, početkom 1944. kad su Amerikanci Japancima već nanosili velike gubitke, neki fanatizirani japanski piloti su zajedno sa zrakoplovima i teretom bombi udarali u protivničke brodove. To je potaklo japansko mornaričko zapovjedništvo da predloži vojnom vrhu formiranje dobrovoljnih samoubilačkih grupa, što je prihvaćeno, osobito nakon uspješnog početka američke kampanje u Filipinskom moru, sredinom 1944. Upravo tijekom ovih borbi izvršen je prvi organizirani napad kamikaza u malim zrakoplovnim grupama na američke prateće nosače i druge brodove u zaljevu Leyte. Tom prilikom kamikaze su uspjeli potopiti 6, a oštetiti 89 brodova.
Napadi kamikaza, barem u početku, pokazali su se ubojitijim od konvencionalnih zračnih napada, a o moralnom učinku na protivnika da se i ne govori. Ohrabreni ovim uspjesima, Japanci u kratkom vremenu pod zapovjedništvom admirala Ugakija stvaraju snažnu grupu za posebne napade (Tokko Tai), s glavnom bazom na otoku Kyushu.
U bitki za Okinawu kamikaze su prvi (i posljednji) put nastupili masovno i planski. Primijenjena je i posebna taktika - združeni udari velikih formacija kamikaza i drugih zrakoplova, nazvani kikusui (leteća krizantema). Dana 6. travnja 1945. 355 kamikaza i 341 bombarder obrušili su se na američke brodove u prvom kikusui napadu, da bi do 22. lipnja izvršili ukupno 10 kikusui napada, uz učešće 1.465 kamikaza, a izvršeni su i pojedinačni samoubilački napadi, pa je njihov ukupan broj iznosio 1.900. Međutim, snažna saveznička protuzračna obrana uništila je velik broj kamikaza još u zraku nad Okinawom, tako da su gubici Saveznika od ovih napada bili relativno podnošljivi. Gubici američke flote iznosili su 29 potopljenih i 164 oštećenih ratnih i trgovačkih brodova.
Prvi napadi kamikaza vršeni su lovačkim zrakoplovima tipa Zero, naoružanim bombama od 250 kg, a kasnije i bombarderima, no kako su kola kretala sve brže nizbrdo, Japanci od travnja 1945. bez po muke pronalaze dobrovoljce i za posade pravih letećih bombi, koje su Amerikanci nazivali Baka. Ove su bombe (s pilotima u njima!) nosili bombarderi do blizine cilja, odakle bi piloti samostalno navodili bombe, s uključenim raketnim pogonom, te brzinom većom od 900 km/h udarali u ciljeve, ukoliko nisu prethodno bili srušeni protivničkom vatrom. Japanci su u ratu upotrijebili ukupno 2.314 kamikaza, od kojih je samo 474 odnosno 16,3 % pogodilo cilj, potopivši 34, a oštetivši 268 američkih brodova, što je bila svjesna, ali preskupa cijena da se preokrene neminovni kraj rata.