Druga strana priče o Torpedu – Poznati Riječanin - Robert Whitehead « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Poznati Riječanin - Robert Whitehead

Kratko je pamćenje! Tako se može sažeti priča o Robertu Whiteheadu. Dok je bio vlasnikom tvornice bio je među najomiljenijim građanima grada Rijeke. Nakon smrti njegovo ime polako pada u zaborav, tvornica u ruke fašista, pa nacista, nakon čega dolazi u ruke radnicima, pa tajkunima da bi na kraju pala u povijest propasti. Ako Riječani budu i spomen na tvornicu čuvali kao što su čuvali spomen na njena vlasnika i osnivača, zaboravljena je već sad

Robert Whitehead je s današnjeg gledišta potpuno proturječan čovjek. Pacifist koji je usavršio i proizvodio jedno od najstrašnijih pomorskih oružja. Kapitalist i tvorničar u vrijeme divljeg kapitalizma i izrabljivanja koji je svoje zaposlenike tretirao kao članove obitelji. Vlasnik tvornice koji je svaki slobodni trenutak provodio zasukanih rukava u radionici i koji je baš svakom radniku mogao pokazati kako se radi. Čovjek koji je bio toliko omiljen u svom gradu da su se vodile rasprave o tome gdje će mu se podići spomenik i da ga treba proglasiti počasnim građaninom, a danas nema skoro nikakva traga o njemu i njegovu postojanju. Rođeni Englez koji se toliko zaljubio u svoj novi grad da mu se vratio čak i nakon ponude britanske krune da pokrene tvornicu za proizvodnju torpeda u Engleskoj. Sve u svemu vrlo neobičan čovjek čiji je životni put bio u najmanju ruku zanimljiv koliko i on sam.

Prije dolaska u Rijeku
Mali Robert se rodio u obrtničkoj obitelji Jamesa i Ellen Whitehead 3. siječnja 1823. u Boltonu, gradu koji je već u vrijeme rođenja malog Roberta bio prožet zvucima parnih strojeva. Školu je završio u rodnom mu Boltonu, a s nepunih 16 godina Whitehead se zaputio na izučavanje mehaničarskog zanata. Napredovao je vrlo brzo. Prvo se pokazao iznimno dobar kao šegrt, potom je napredovao do pomoćnika mehaničara na sastavljanju parnih strojeva, da bi se vrlo brzo preselio u projektantski odjel gdje je savladao osnove projektiranja parnih strojeva. Radeći danju u uredu i učeći tehničko crtanje i osnove mehanike noću, samo se još više grijao za motore, ali taj je trud, uz dobro temeljno znanje, volju za radom i ljubav prema strojevima vrlo brzo prepoznat. Ne zna se koliko je točno trajalo njegovo naukovanje, ali se može pouzdano reći da je u trenutku ženidbe i dobi od 23 godine već bio priznati inženjer.
Samo par mjeseci nakon ženidbe Robert i mlada mu supruga napuštaju Englesku i odlaze u Marsej u brodogradilište La Steyne koje je bilo u vlasništvu Engleza Philipa Taylora. Po svemu sudeći to su bili vrlo sretni trenuci za mladu obitelj i Roberta osobno. Tamo se prvi puta upoznao s brodskim parnim strojevima i stekao neprocjenjiva iskustva i znanje. U to je vrijeme gledajući svoga poslodavca Philipa Taylora naučio da su radnici puno produktivniji i sretniji kada je poslodavac dobar prema njima i kada ih tretira kao svoju obitelj. Iako mu je u Marseju bilo iznimno lijepo, tamo se zadržao samo dvije godine.
Mlad, željan znanja, novih iskustava, samostalnosti i brzog napredovanja, mladi se Robert zaputio dalje. To se kasnije pokazalo pogreškom, ali da nije bilo te pogreške povijest ne bi izgledala kako izgleda. Ova nelijepa dionica Whiteheadova života tekla je otprilike ovako. Čuvši da se Austrija industrijalizira te da su joj potrebni inženjeri svih vrsta i profila kojima se garantira samostalnost u radu, Robert je brže-bolje prihvatio izazov i krenuo u industrijalizaciju carstva. Došavši u Milano pokrenuo je samostalni posao projektiranja parnih strojeva i tehničkog savjetovanja. U gradu poznatom po poljoprivredi i raznim obrtima, njegov je posao ubrzo procvao. Projektirao je i gradio parne mlinove, predionice, vršilice... U godinu dana Whitehead je stekao lijep imetak, njegov je posao cvao i napokon je bio sam svoj gazda. Bavio se projektiranjem, a svaki je novi stroj bio i inovacija zaštićena patentom, što mu je osim solidna prihoda donosilo i silno zadovoljstvo.
Nažalost, ta godina njegovog prosperiteta bila je 1848. Godina u kojoj su Europu tresle revolucije. Jedna takva je potresla i pokrajinu Pijemont, a s njome i samo središte Milano. Talijani su se ustali i pobunili protiv Austrijanaca, a Whitehead je iako Englez, u očima Talijana bio mrski okupator sa sjevera. Protjeravši tuđine Talijani su brže-bolje poništili sve zakone mrskih neprijatelja, a time i sve zaštićene patente. Potezom pera Whitehead je ostao bez najvrjednije imovine - patenata. Još se nije uspio ni pribrati kad je doživio sljedeći udarac. Povratkom čuvenog generala Radetzkog koji će kasnije marširati uz čuveni valcer, uslijedio je žestoki sukob s pobunjenicima, Whitehead je jedva izvukao živu glavu. No ni to nije bio kraj životnih udaraca. Kao da se sva nesreća svijeta sručila na mladu obitelj Whitehead, uslijed šoka i strašnih događaja kojima su bili izloženi, izgubili su nerođeno dijete. Vidjevši i doživjevši smrt i razaranje, izgubivši sve patente i nerođeno djete te ostavši bez posla, Milano je za njega bio mrtav grad. Čak i da je imao kakvu izgledniju budućnost Whitehead se potresen krvavim događajima revolucionarne 1848. nije želio zadržavati. Priča kaže da su ga se ti krvavi događaji toliko dojmili da je postao vegetarijanac kada god je to bilo moguće. Dakle nije jeo meso osim kada su ga na to prisi-ljavale društvene konvencije. Zamrzio je lov i sve ostale krvave i nasilne sportove i oblike ponašanja. Paradoksalno za čovjeka koji će koju godinu kasnije usavršiti najmoćnije pomorsko oružje. Malo je nategnuto, ali u pismima prijatelju Whitehead piše da se nada da će torpedo biti oružje koje će svojom snagom odvraćati od napada, a i da ono nije us-mjereno na čovjeka već na brod. Simpatična izjava koja predstavlja spoj pra-nja ruku i zatvaranja očiju pred istinom.
Whiteheadov bijeg iz Milana bio je spor ali dosljedan put na istok. Prvo je sudjelovao u velikom austrijskom pot-hvatu isušivanja Lombardije. Nakon toga dolazi do Trsta gdje postaje tehničkim direktorom u prosperitetnom brodogradilištu kod braće Strudhoff koje je motoriziralo brodove austrijske ratne mornarice. U to vrijeme rađa mu se i prvo dijete. Sve zvijezde mu se čine naklonjene i izgleda da ne može biti bolje, a ima samo 26 godina!
Da je do svega došao samo zahvaljujući svome radu i sposobnosti možda po-najbolje govore podaci o tome koje motore je sve napravio dok je bio na čelu tehničke službe. Neprekidno je unapređivao motore iz generacije u generaciju, a napravio je i prvi motor za propelerom pogonjen brod u Austriji. Da su njegovi motori bili i više no revolucionarni može se vidjeti po tome što je on u Trstu u brod ugradio prvi uspravni cilindrični bojler, skoro 15 godina prije no što je to napravljeno u kolijevci parnih strojeva Engleskoj.

Dolazak u Rijeku

Ambiciozan kakav je bio, Whitehead se nije zadovoljavao onime što ima. Ipak je iznad njega neprekidno bio netko tko je određivao što će se i kako raditi, a i osjećao je da mu fali veći izazov. Prilika za potpunu slobodu pružila mu se 1853. kada je skupina poslovnih ljudi odlučila pokrenuti pogon za održavanje parnih brodova u gradiću Fiume, danas poznatijem pod svojim slavenskim imenom Rijeka. Takvo nešto je bilo potpuna novost u tom dijelu austrijskog kraljevstva, pa ni ne čudi da je manjkalo radne snage, pogotovo one kvalificirane. Kako to već obično biva u nedostatku kvalificiranih, onima koji su voljni doći i postaviti posao na noge dane su odriješene ruke, a to je bilo ono što je Whitehead želio i o čemu je sanjao. Postavljen je na čelo tvornice za održavanje parobroda pod imenom Fonderie Metalli. Napokon je našao mjesto gdje će se skrasiti na duže vrijeme. Sudbina je odlučila da to bude Rijeka.
Prvu stvar koju je Whitehead promijenio bilo je ime, tako da se tvornica sada zvala Stabilimento Tecnico di Fiume. Nakon toga se s obitelji iz Trsta preselio u vilu koja se nalazila unutar samog tvorničkog kruga, tako da nikada nije bio daleko od omiljenog mu mjesta - tvornice. Tada je zahvaljujući ovlastima koje je dobio, tvornicu usredotočio na onaj dio koji je preferirao, parne motore. Više se nisu bavili popravcima jedrilja i trupova već samo održavanjem i izradom novih strojeva. Ova uska specijalizacija se pokazala kao iznimno mudar i dalekosežan potez. Vrlo su se brzo probili na tržištu, prvenstveno zahvaljujući Whiteheadovu imenu koje je stajalo iza riječkih strojeva, tako da su u samo par mjeseci prešli s pomoćnih motorčića na cijele pogonske sklopove velikih brodova. O kvaliteti će možda ponajbolje reći podatak da se i austrijska mornarica vrlo brzo našla na listi naručitelja. Whitehead je uživao! Imao je potpunu autonomiju u tehničkom i izvedbenom segmentu, dok su se dosadnim financijama i trgovinom bavili drugi. Nerijetko ga se nalazilo u samim radionicama gdje se družio i razgovarao s radnicima. Znao je njihova imena, obiteljsko stanje, kako dišu i kako razmišljaju. Ako nije bio zadovoljan radom nekog od radnika Whitehead je zasukao rukave i osobno mu pokazao kako se to radi, bez obzira o kojem se dijelu proizvodnje radilo, time ih je posramio ili poučio. Bilo kako bilo, ali priča kaže da nikada nikome nije morao pokazivati dvaput kako se radi. Zbog toga je odanost radnika bila silna, a kvaliteta izrade iznimna. Što su radnici bolje i više radili Whitehead ih je više nagrađivao. Budući da nam danas fiorini, krune i slična platežna sredstva ne predstavljaju nešto čime bismo mogli procje-njivati vrijednost, socioekonomski značaj Whiteheadove tvornice na radnike koji su u njoj radili ćemo pokušati približiti na neki drugi način. Otprilike zamislite da je prosječna radnička plaća četiri tisuće kuna. E, pa takav običan radnik koji je bio zaposlen u Whiteheadovom Stabilimentu je zarađivao šesnaest tisuća kuna, za isti rad kao i radnik koji radi za četiri puta nižu plaću. Zaista Whitehead nije mogao poželjeti, a nije baš ni tražio više. Imao je ugodno isprepleten obiteljski i poslovni život. Uvijek prvi koji je dolazio u tvornicu i zadnji koji je iz nje izlazio, a opet neprekidno uz svoju vjernu suprugu i četvero djece kojima su radionice Stabilimenta bile igralište, ostao je zapamćen kao vrstan stručnjak, brižan otac i muž te kao poslodavac koji cijeni rad.

Sudbonosan susret

Kada su početkom šezdesetih godina devetnaestog stoljeća Talijani, ovoga puta vođeni profesionalnim revolucionarom Garibaldijem, ponovno zaprijetili Austriji sa zapada, a militantna Prusija sa sjevera, Beč je odlučio pojačati svoju obranu. To je Whiteheadu i njegovu Stabilimentu donijelo čitav niz narudžbi motora za ratne brodove. Jedan u nizu brodova koji su svoj motor dobili u Stabilimentu bio je i Erzherzog Ferdinand Maximilian. Povijest ovaj brod pamti pod skraćenim imenom - Ferdinand Max. Samo po sebi to ne bi bilo ništa posebno osim usputne informacije da je upravo tom brodu namijenjena uloga admiralskog broda flote u nastajanju.
To je zaista bio moćan brod. Oklopna fregata s tri jarbola kojoj su u Stabilimentu postavili vrlo jak motor koji je pokretao propeler. Nakon što je napravljen, brod se povukao u Pulu odakle je izlazio u patrole najčešće pod zapovjedništvom novopostavljenog kapetana Teggethoffa. Whitehead nije ni sanjao da će mu upravo taj stroj donijeti tolike počasti i otvoriti mnoga vrata, pa čak i samog Schonbrunna!
Feredinand Max bi bio zaista još samo jedan u nizu brodova koji su došli i prošli Jadranom da se nije dogodio talijanski napad na Vis. Čuvši za kuka-vički napad Teggethoff se s Ferdinand Maxom na čelu flote sjurio iz Pule ka Visu i ludom hrabrošću porazio i ponizio nadmoćnije Talijane. Kasnije je čak javno priznao da su mu u po-bjedi pomogli i pouzdani strojevi poslavši telegram s riječima pohvale u riječki Stabilimento.
Ipak jedan drugi, naizgled manje važan događaj zbio se u vrijeme gradnje strojeva za austrijsku mornaricu, i to tri godine prije Viške bitke i Teggethoffova telegrama Whiteheadu.
Pred vratima Stabilimenta stajao je Giovanni de Ciotta s molbom da ga primi. Kada su se susreli Ciotta je objasnio Whiteheadu da je jednom njegovom prijatelju potrebna tehnička pomoć pri razvoju iznimno unosnog izuma.
Taj Ciottin prijatelj zvao se Ivan Blaž Luppis, a izum je bio Kustenretter ili Salvacoste.