Druga strana priče o Torpedu – Priča oko torpeda « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Priča oko torpeda

Whitehead je već bio vrlo cijenjen inženjer, poznat diljem carstva. Najveću je slavu stekao izrađujući strojeve za austrijsku ratnu mornaricu, ali bilo je tu i drugih strojeva. On je praktički radio sve što je mogla tjerati para

Onoga dana kad su se posredovanjem Givanija Ciotte susreli Ivan Blaž Luppis i Robert Whitehead, vrag rata je dobio novu igračku - štapić zvan torpedo. Treba li im na tome zahvaljivati ili ih proklinjati, nije na nama da sudimo. O tome je povijest već dovoljno rekla. Mi danas jedino sa čežnjom u srcu možemo pogledavati na slavne dane povijesne kada je Hrvatska bila središte svjetske inovacijske industrije. Kod nas su se proizvodili pogonski parni strojevi za ratne brodove, sva moguća industrija u ovim je krajevima nicala istodobno kada i u ondašnjim najrazvijenijim državama Europe, svi koji su tražili svoju priliku za proboj dolazili su u nas i postizali ono što drugdje nisu mogli. Ovo je bilo europsko središte inovacija.
Nikada nismo bili tako silno dijelom Europe, ne usiljeno i politički, već zasluženo po znanju i umijeću. Danas se zaista s tugom u duši pitam gdje su nestali ti dani ponosa, slave i pameti kada smo mirno radili svoj posao, dok su se drugi trudili da nam budu što bliže?
Koja je od nevidljivih sila posredovala u tome da se sastanu Luppis, čovjek s idejom i Whitehead, čovjek sa znanjem, možda sad nije ni važno. Zanimljivo je pogledati kako se čudno razvijao život čovjeka koji je stajao iza takvog silnog izuma. Whitehead je već bio vrlo cijenjen inženjer, poznat diljem carstva. Najveću je slavu stekao izrađujući strojeve za austrijsku ratnu mornaricu, ali bilo je tu i drugih strojeva. On je praktički radio sve što je mogla tjerati para.
Rijeka, odnosno tadašnja Fiume mu se vrlo svidjela. Ljudi su bili radišni i odani što je Whitehead kao upravitelj jedne tvornice znao cijeniti. Ono što ga je također privuklo bio je silni potencijal i kozmopolitizam jednog grada. Tu su se ispreplitale mnoge kulture, jezici, ljudi i dobra. Ovim su krajevima neprekidno krstarili Mađari, Austrijanci, Talijani, Britanci i mnogi drugi koji su uz domaće hrvatsko stanovništvo činili neobičnu mješavinu jezika i običaja. Rijeka je uz Trst postala najvažnija luka Carstva, ali i sve važnije industrijsko središte u kojem se proizvodio papir, šećer, parni strojevi, imala je cijenjenu tvornicu duhana, nekoliko poznatih i velikih brodogradilišta... Sve u svemu to je bio grad koji je svakome pružao priliku za uspjeh, što su mnogi prepoznali i iskoristili kada god su to mogli.
U takvom je okruženju Robert Whitehead plivao kao riba u vodi, da bi se kasnije, razvojem Luppisove ideje lansirao poput torpeda. Pa krenimo redom, od susreta velike trojke Luppis Ciotta i Whitehead.
Po susretu koji se zbio 1864. godine Whitehead je, iako u početku nevoljko ipak pristao pokušati doraditi Luppisov izum. Koliki mu je značaj pridao, možda će se ponajbolje vidjeti po tome što je u početku na njemu radio samo on uz svog jedva dvanaestogodišnjeg sina Johna. U početku igra i način da se sina uputi u tajne strojarstva kasnije postaje jedna od najstrože čuvanih tajna Stabilimenta. Vrlo brzo, a riječ je samo o par mjeseci mozganja, nakon što je shvatio kolika je vrijednost izuma, Whitehead je u projekt priključio još jednog člana, Anibalea Ploecha. To je jedan od najtajnovitijih članova ove skupine. Nitko ne zna kako, kada i zašto je došao u Stabilimento, samo da je veći dio prvoga, ali i kasnijih torpeda njegovih ruku djelo, možda će najlakše dokazati činjenica da je od ove ekipe samo on bio finomehaičar. Svi poznati spisi spominju ga tek usput kao osobu koja se pojavljuje uz Whiteheada, skoro nikada sam, osim kada se govori o riječkim palačama, jer jedna od najljepših i najvećih bila je upravo njegova.
Iako je bio poznat kao brižan i pošten poslodavac, Whitehead se prilikom sklapanja prvog ugovora nije baš iskazao kao darežljiv prema svom bliskom suradniku. Naime po prvom ugovoru sklopljenom 1868. godine velika je trojka odlučila da će profit dijeliti tako da Whiteheadu kao izvođaču pripada 50% prihoda, Luppisu kao pronalazaču 40%, a Ciotti koji je bio nešto poput tihog, tajnog ortaka zaduženog za prodaju 10% od svih prihoda. Kasnije su se Ciotta i Luppis odlučili odreći svaki po 1% u korist glavnog tehničara, Anibalea Ploecha.
Whitehead je možda mislio da je i više no dovoljno već i to što mu daje plaću. A budimo iskreni i recimo da ona sigurno nije bila mala! I upravo s njime i svojim sinom Johnom Whitehead je sljedeće dvije godine većinu svog vremena provodio u jednoj od radionica Stabilimenta. Ideje i inovacije su se samo nizale i neiskoristivo, primitivno oružje s kojim je došao Luppis polako poprima obrise onoga što mi danas nazivamo torpedom.
Taman u vrijeme kada je završen prvi prototip odigrala se jedna od najvećih i najpoznatijih bitaka u Jadranskome moru, ona Viška u kojoj je pobjedu odnio smioni Tegetthoff upravljajući brodom Ferdinand Max koji pak je pogonio Whiteheadov stroj iz riječkog Stabilimenta. Čim se dokopao sigurnosti pulske luke i malo mira, Tegetthoff je Whiteheadu poslao telegram u kojem hvali njegove strojeve. To je bio ključ koji otvara mnoga vrata, pa čak i ona u dalekom carskom Beču.
Malo on svojom trenutnom slavom, malo Luppis svojim dugogodišnjim vjernim služenjem u mornarici i zaostalim starim prijateljstvima, uspjeli su ishodovati probno testiranje.
Iako se prva torpeda nisu pokazala kao neko posebno dobro oružje, nakon nekoliko sitnijih, ali bitnijih dorada torpedo ipak uspijeva zadovoljiti visoke kriterije koje je pred njega stavila carska mornarica. U to vrijeme, tijekom 1868. Whitehead i Luppis ulaze u sukob. Pretpostavlja se da je glavni razlog ležao i tome što je Whitehead radio sve kako god je htio bez da Luppisa pita za suglasnost, što je, po svoj prilici dosta osjetljiva da ne kažemo tašta čovjeka kakav je bio Luppis poprilično smetalo. Uglavnom po tom novom ugovoru Luppisu su pripala sva sredstva od prodaje prve probne serije torpeda, ali samo pod uvjetom da se potpuno povuče iz daljnjeg projekta i Whiteheadu prepusti sve predstojeće odluke o prodaji i razvoju. To je bio udarac koji Luppis nije htio, ali nije ni mogao otrpjeti. Povukao se na sjever Italije, daleko od rodnog grada koji ga je iznevjerio i mora koje čuva neka druga tuđa čudna sprava, neki tuđi Salvacoste.
Godinu dana nakon toga, 1869. Austrija prihvaća torpedo kao novo oružje, samo što nevjerojatno griješe jer zbog iscrpljenosti ratovima nisu otkupili ekskluzivna prava na torpedo pa je Whitehead mogao bez problema ponuditi svoj izum svijetu. Nije ništa neobično da su mu već krajem te iste godine prišli Britanci, sa željom da za njih izvede pokuse. On se vrlo brzo odaziva i odlazi na jezero Sherness gdje je kako piše dr. Irvin Lukežić, prvi puta u povijesti jedan brod potopljen torpedom. Vrlo brzo nakon što su se uvjerili u njegovu učinkovitost, Britanci su otkupili prava na korištenje prototipa i zamolili Whiteheada da pokrene proizvodnju i u Velikoj Britaniji, što je i učinio u gradiću Woolwichu. Ubrzo se proizvodnja preselila u jedno malo brodogradilište u Weymouthu. Te iste godine Whitehead je iz Beča dobio iznimno vrijedan poklon. Naime postao je barun, uglavnom zbog svojih inženjerskih zasluga oko brodova koji su se borili u bici kod Visa, a nešto manje i zbog suautorstva oko novog oružja austrijske ratne mornarice - torpeda.
No nije sve bilo baš tako jednostavno i glatko, mada se to sad tako čini. Riječki Stabilimento je početkom 1870. polako tonuo u financijske probleme. Problem očito nije ležao u kvaliteti, već u ovisnosti o vojnim narudžbama parnih strojeva. Kako je austrijska mornarica dotada već prošla kroz stanovitu modernizaciju, a ni to što su izgubili u ratu protiv Italije i Prusije nije previše pomoglo, narudžbe su jednostavno pale, a tako veliki pogon kakav je bio Stabilimento nije mogao preživjeti samo od proizvodnje malih strojeva. Tu je okolnost Whitehead iskoristio na najbolji mogući način i kupio tvornicu u stečaju.
Nekoliko se stvari ovom prilikom mora pojasniti. Robert Whitehead je od dolaska iz Trsta bio "samo" tehnički direktor i upravitelj Stabilimenta Tecnica Fiumana, ne i njegov vlasnik. Sljedeće bitno je da bez obzira na to što je vodio ukupno poslovanje, odnosno proizvodnju, on proizvodnju torpeda nije prepustio Stabilimentu, već ga je samo unajmio za rad. Time je stvoren jedan paradoks jer iako su se torpeda proizvodila i posao je naizgled cvao, vrlo je malo novaca ostajalo samom Stabilimentu.
Velika većina išla je Whiteheadu kao vlasniku patenta. Što se više torpeda u njemu radilo Stabilimento je više tonuo u dugove, a Whitehead se više bogatio. Kada je Stabilimento toliko zaglibio Whitehead je povukao jedan potez mudrosti i milosrđa. Milosrđa jer je otplatio sve dugove i spasio mnoga radna mjesta, a mudrosti jer je sada napokon u svom vlasništvu na raspolaganju imao sve resurse jedne dobro uhodane tvornice s radnicima koje je osobno dobro poznavao i obučavao.
Svečano otvorenje nove stare tvornice pod novim imenom Fabrica Torpedini di Roberto Whitehead bilo je 29. siječnja 1875. Samo osam dana nakon smrti idejnog tvorca torpeda u Milanu Ivana Blaža Luppisa koji je umro razočaran, usamljen i zaboravljen, iako financijski poprilično dobro zbrinut novcem od prodaje torpeda.
Budući da Austrija nije otkupila ekskluzivna prava na izum, Whitehead je mogao prodavati svoje oružje onome tko god je bio spreman platiti cijenu, što je očito i činio, a cijena čini se nije bila mala. Uzmimo da se procijenjena vrijednost torpeda tijekom vremena nije previše mijenjala, izračunajte sami kolika je bila ondašnja zarada kad je današnja cijena jednog prosječnog torpeda stotinjak tisuća američkih dolara. A samo do početka Prvog svjetskog rata iz riječke je tvornice torpeda u svijet otišlo oko 14.000 torpeda od kojih neka imaju priču zanimljivu poput najnapetijeg pustolovno-akcijskog romana.
Vidjevši da nikako ne može zadovoljiti potrebe koje je imalo rata gladno tržište, Whitehead je ubrzo počeo otvarati podružnice diljem Europe i svijeta. Jedna od prvih bila je u spomenutom engleskom gradiću Weymouth koji je ubrzo postao najvećim proizvođačem torpeda, naravno, osim same riječke središnjice. Na neki su način sudbine tih prvih dviju tvornica torpeda kojima je temelje udario isti čovjek, Robert Whitehead kozmički povezane. Istražujući građu o torpedu, dr. Lukežić je potražio i podatke o tvornici u Weymouthu i saznao interesantan, skoro zapanjujući podatak da je ta tvornica ušla u teške financijske probleme u isto vrijeme kada je "zaglavila" i poznata riječka tvornica motora Torpedo, a u isto su vrijeme obje zauvijek zatvorile svoja vrata.
Iako su radile u različitim gospodarskim sustavima i bile stotinama milja udaljene jedna od druge čini se da su bile vezani poput blizanaca koji dijele istu bol. Rođene iz istog napora, radile istu stvar i umrle u istoj godini. Nešto poput prokletstva kolijevke razornog oružja.

Ivo Bogović