Brodovi i bojevi Velikog rata – Razvoj bojnih brodova i bojnih krstaša « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Razvoj bojnih brodova i bojnih krstaša

U razdoblju pred Prvi svjetski rat vodeće svjetske ratne mornarice, prije svih britanska i njemačka, naprosto su se takmičile u gradnji i razvoju bojnih brodova tipa dreadnought. Težište razvoja bilo je bačeno na povećanje kalibra i broja cijevi glavnog naoružanja, jaču oklopnu zaštitu, osobito podvodnog dijela trupa, unificiranje topova srednjeg kalibra, te povećanje brzine broda, što je sve, između ostalog, prouzročilo skokovit porast istisnine

U razdoblju pred Prvi svjetski rat vodeće svjetske ratne mornarice, prije svih britanska i njemačka, naprosto su se takmičile u gradnji i razvoju bojnih brodova tipa dreadnought. Težište razvoja bilo je bačeno na povećanje kalibra i broja cijevi glavnog naoružanja, jaču oklopnu zaštitu, osobito podvodnog dijela trupa, unificiranje topova srednjeg kalibra, te povećanje brzine broda, što je sve, između ostalog, prouzročilo skokovit porast istisnine.
Kalibar glavnih topova rastao je vrlo brzo s 305 mm preko 343-356 mm sve do 381 mm pred sam rat. Većim kalibrom poboljšana je točnost gađanja i moć razaranja protivničkog oklopa na većim udaljenostima. Broj cijevi se s prosječnih 8 -10 povećao i ustalio na 9 -12, a broj cijevi po kuli sveo se na 2 -3, s izuzetkom Francuza koji su imali po 4. Ubrzo nakon prvih iskustava s Dreadnoughtom gotovo se u potpunosti prešlo na smještaj kula u središnjici broda, s time da su postupno ukinute kule u sredini broda, dok su se stražnje pramčane i prednje krmene kule dizale na veću visinu, kako bi mogle gađati preko prednjih kula. Brzina gađanja bila je 1 do 1,5 metak u minuti po cijevi.
Topovi srednjeg kalibra (76 -152 mm) postavljali su se uglavnom u sredinu broda, na palubama i nadgrađima. Pred sam rat uvode se i protuzrakoplovni topovi i to 60 -76 mm, za gađanje zračnih brodova (dirižabla) odnosno 47 -57 mm, uključivo i strojnice, za gađanje bržih ciljeva, zrakoplova. Općenito, na razvoj i primjenu srednjeg i malokalibarskog topništva na bojnim brodovima utjecao je porast istisnine i borbene žilavosti torpiljarki odnosno razarača, na koje se nije isplatilo trošiti streljivo teških topova.
Dvije godine prije početka rata britanski admiral Percy Scott uvodi središnju ciljničku spravu (fire director) koja se vrlo brzo postavlja na sve bojne brodove. Time je uvedeno središnje upravljanje vatrom te, zbog boljeg učinka, istodobno opaljivanje topova. Bojni brodovi dobivaju karakteristične tronožne jarbole, na čijim se vrhovima postavljaju platforme za smještaj direktora, daljinomjera te zapovjednog mjesta za upravljanje vatrom. Duboko u trupu broda postavljala su se elektromehanička računala (topničke centrale) za proračun i prijenos elemenata gađanja na topove.
Od ostalog naoružanja bojni su brodovi zadržali od 4 do 9 podvodnih torpednih cijevi, naravno, za površinske ciljeve, no s obzirom na izrazito velike udaljenosti od 15-20 kilometara na kojima su se vodili okršaji bojnih brodova, njihova torpeda nisu dolazila do izražaja.
Istovremeno s naoružanjem razvijala se i pojačavala oklopna zaštita bojnih brodova, koja je obuhvaćala cijeli srednji dio broda, a najjača je bila u visini vodne linije, gdje je oklop bio nagnut za 200 kako bi se smanjio upadni kut zrna. Palubni je oklop isprva bio namijenjen zaštiti od zrna srednjeg topništva, ali se kasnije dodatno pojačao zbog pojave zrakoplovnih bombi.
Naravno da je ovo povećanje broja i kalibra topovskih cijevi, te značajno povećanje težine oklopa rezultiralo povećanjem istisnine, koja je pred rat narasla i do 30.000 t. Povećanje istisnine i zahtjevi za većom brzinom utjecali su na vrlo veliko povećanje pogonske snage, koja je s 18.000 kW (25.000 KS) ubrzo narasla na čak 55.000 kW (75.000 KS), a time i brzina na 25 čv, dok je broj članova posade ovih superdreadnoughta dosegao 1.200 ljudi!
Bojni krstaši, koji su se gradili istovremeno s bojnim brodovima, razlikovali su se od potonjih brojem cijevi teških topova, ali ne i kalibra, slabijom oklopnom zaštitom te, u skladu s tim, i većom brzinom za 5-6 čv, što im je bila i osnovna prednost pred bojnim brodovima.

Od Dogger Banka do Jyllanda

Taktika borbe bojnih krstaša kao i praktični učinci njihove primjene u Prvom svjetskom ratu najprije su se pokazali u srazu bojnih krstaša britanske Grand Fleet i njemačke Hochseeflotte kod Dogger Banka 24. siječnja 1915.
Njemačka eskadra, koja se sastojala od 3 bojna krstaša, 1 oklopni krstaš, 4 krstarice i 15 razarača, pod zapovjedništvom admirala Franza von Hippera, dobila je zadaću da kod pličine Dogger Bank napadne slabije britanske snage, te da se vrati u bazu istog dana. Međutim, Britanci su uhvatili njemačke radioporuke te prema Dogger Banku uputili eskadru svojih bojnih krstaša pod admiralom Davidom Beatyjem. Hipper je pak na dojavu svoje krstarice Kolberg o dolasku jačeg britanskog sastava okrenuo prema Helgolandskom zaljevu, međutim, oklopni krstaš Blücher je usporavao plovidbu cijelog sastava.
Dok su oba sastava, osim Blüchera, bila podjednake brzine (28-29 čv), razlika u vatrenoj moći bila je nesumnjivo na britanskoj strani: ukupno 24 cijevi od 343 mm te 16 od 305 mm naspram njemačkih 30 cijevi od 280 mm te 12 od 210 mm. No Nijemci su ravnopravno uzvraćali tako da je s jedne strane oštećen Hipperov Seydlitz, a s druge strane strane Beatyjev Lion. Naravno, najprije su Britanci teško oštetili sporog i slabo naoružanog Blüchera, kojeg je pak Hipper ostavio na milost i nemilost protivniku. No, zahvaljujući slabim vezama među britanskim brodovima Hipper se uspio izvući dok je jedini njemački gubitak bio otpisani Blücher.
Krajnji je rezultat ovog čarkanja bio taj da su Britanci poradili na poboljšanju međubrodskih veza dok su malo što mogli promijeniti u činjenici da su Nijemci, unatoč slabijoj vatrenoj moći, gađali brže i učinkovitije. Nijemci su, s druge strane, ojačali zaštitu spremišta streljiva. I jedni i drugi su se spremali za odsudnu bitku na moru, koja bi trebala preokrenuti opći tijek rata, koji je na kopnu zapeo.
Ta se bitka na moru, kao i na kopnu, čekala i čekala, no nije se dočekala niti te 1916. godine, sve dok od 31. svibnja do 1. lipnja nedužne danske vode kod poluotoka Jyllanda nisu postale poprištem najvećeg pomorskog boja u Prvom svjetskom ratu.
Da skratimo priču, dvije goleme flote plovile su jedna drugoj ususret, a da zapovjednici, admirali Reinhard Scheer i John Jellicoe (za kojeg je prvi lord Admiraliteta Winston Churchill ocijenio da je jedini čovjek u oba tabora koji može izgubiti rat za jedno popodne) nisu uopće imali pravu predodžbu o odnosu snaga i namjerama protivnika.
Međutim, odnos snaga koje su se uskoro sukobile bio je još jednom u korist britanske flote: u dreadnoughtima 28 : 16, u pred-dreadnoughtima 0 : 6, u bojnim krstašima 9 : 5, u oklopnim krstašima 8 : 0, u krstaricama 26 : 11 te u razaračima 77 : 61.
Ovaj se pomorski sraz završio tako da su se mnogi pitali: Tko je pobjednik Jyllandskog boja?
Nijemci ga, naravno, smatraju svojom pobjedom budući da sve govori u prilog tome. Naime, njemački su gubici iznosili, uz jedan pred-dreadnought, tek jedan bojni krstaš naspram 3 britanska, nijedan oklopni krstaš, a 3 britanska, 4 krstarice nijedna britanska, te 5 razarača i 8 britanskih; tonaža potopljenih njemačkih brodova iznosila je 49.600 t, a britanskih 112.500 t; Nijemci su izgubili ukupno 2.551 mornara, a Britanci 6.097.
Međutim, Britanci su nakon boja imali ukupno 31 bojni brod -dreadnought Nijemci samo 18, te 7 bojnih krstaša prema 4 njemačka. Dakle, njemačka je flota napala svog tamničara, a li je i dalje ostala u tamnici. Strateška situacija se nije izmijenila, što je uočio i Scheer koji je u svom izvješću kaiseru predlaže obnovu neograničenog podmorničkog rata.
Imajući u vidu rezultate bitke kod Dogger Banka te, osobito, kod Jyllanda, možemo se zapitati kakav je bio praktični učinak bojnih brodova i bojnih krstaša u Prvom svjetskom ratu, ne uzimajući ovom prilikom u obzir već opisani učinak oklopnih krstaša kod Coronela i Falklanda, s obzirom da je to ionako bio labuđi pjev ove vrste ratnih brodova?
Općenito govoreći, Prvi svjetski rat je potvrdio opravdanost gradnje i uporabe bojnih brodova kao kapitalnih brodova mnogih svjetskih ratnih mornarica, što je, uz izvjesna daljnja usavršavanja, potvrdilo i njihovo masovno korištenje u Drugom svjetskom ratu. U ovom se pak ratu brodsko topništvo velikog kalibra pokazalo dominantnim oružjem kojim su bojni brodovi razarali slabije protivničke brodove, dok su oni sami, s druge strane, bili zaštićeni najčešće neprobojnom oklopnom zaštitom te sustavom unutarnjeg pregrađivanja. U strateškom i u taktičkom pogledu, brojna nadmoć u bojnim brodovima sama po sebi je osiguravala i prevlast na pomorskom ratištu.
Ipak, uočeni su i neki nedostaci u oklopnoj zaštiti, i to prvenstveno topovskih kula i brodskih bokova, budući da su spremišta streljiva, kao najosjetljivija mjesta, bila preslabo zaštićena. Upravo su eksplozije spremišta streljiva bile glavnim uzrokom potapanja triju britanskih bojnih krstaša u bitki kod Jyllanda. Premda se preciznost oružja povećala, postotak pogodaka nije porastao, budući da se povećala daljina boja. Tako su npr. u bitki kod Jyllanda Nijemci ispalili ukupno 3.497 zrna velikog kalibra s 3,4 % pogodaka, a Britanci su sa 4.538 ispaljenih zrna postigli samo 2,2 % pogodaka. Ovako mali postotak pogodaka tumači se daljinama otvaranja vatre od 15.000 do 20.000 m, i to u načelu u uvjetima vrlo valovitog mora, na kojemu su brodovi izrazito posrtali, pa su i topovske kule imale vrlo velike vertikalne oscilacije.
Uočeni su također i nedostaci taktičke prirode, prije svega u razvijanju borbenog poretka kod dugih kolona i velikog broja brodova, pa se kasnilo s otvaranjem vatre. Samo se po sebi nametnulo rješenje da veliki sastav treba podijeliti u više samostalnih udarnih grupa, što se primjenjivalo u sljedećem ratu.
S obzirom da su bojni brodovi, unatoč svojoj veličini, bili itekako ranjivi na torpeda, dosta su vremena morali potrošiti na manevriranje za izbjegavanje torpednog udara, što se nepovoljno odražavalo na njihovu ulogu čelnih i zapovjednih brodova flote, a da se o preciznosti topničke vatre i ne govori.
Sve u svemu, pokazalo se da su u Prvom svjetskom ratu mnogi bojni brodovi vrlo rijetko sudjelovali u akcijama na moru. Uzroci su tome višestruki. Brzi razvoj ubojitih podmornica učinio je bojne brodove vrlo ranjivima, pa je i njih, a ne samo konvoje trgovačkih brodova, trebalo štititi brojnim protupodmorničkim brodovima torpiljarkama, razaračima. Nadalje, zbog vrlo raširene uporabe relativno jeftinih, a vrlo učinkovitih morskih mina, bojne brodove je trebalo štititi i minolovcima. I konačno, u ovom ratu možda ne osobito brz, ali svakako nagovještavajući razvoj zrakoplovstva prisilio je i zapovjedništva flota da bojne brodove, kao relativno trome i velike ciljeve zaštite manjim i bržim brodovima za protuzračnu obranu, najčešće opet razaračima.
Ipak, bez obzira na ovako skupu zaštitu bojnih brodova, oni su se i dalje gradili i modernizirali, jer praktički nije bilo ratnog broda koji bi uspješno zamijenio njegovu golemu ofenzivnu moć.

Razarači

Priču o brodovima i bojevima Prvog svjetskog rata završit ćemo s već više puta spomenutim razaračima.
Prije svega, zanimljivo je kako ovakav brod nazivaju ostali pomorski narodi. Hrvati u tome slijede Engleze (destroyer) i Nijemce (Zerstörer), dok francuski (contre-torpilleur) i talijanski naziv (caccia-torpediniere) sugeriraju osnovnu zadaću ovih brodova, barem na početku Prvog svjetskog rata, a to je bilo uništavanje (razaranje) torpiljarki kao glavnih (torpednih) opasnosti za kapitalne ratne brodove. Ruski naziv, koji se po tradiciji održao do danas, još je utilitarniji, naime, eskadrenij minonosec, dakle, neka vrsta dolično naoružanog minopolagača.
Razarači se najprije pojavljuju u Velikoj Britaniji krajem 19. st. kao zaštitne jedinice velikih brodova od napada torpiljarki, pa su se već tada odlikovali većom istisninom i brzinom (250 t, 27 čv) u odnosu na torpiljarke (110-130 t, 25 čv). Zahvaljujući većoj istisnini bili su i topnički jače naoružani od torpiljarki, da bi i njima samima vrlo brzo torpeda postala primarnim naoružanjem.
Prekretnicu u razvoju razarača predstavlja uvođenje parne turbine 1899. tako da su prvi razarači s turbinskim pogonom, britanski Viper i Cobra (370 t), postigli brzinu od fantastičnih 37 čv, koja još dugo nakon toga nije bila premašena.
Bez obzira na to što su razarači raznih tipova vrlo brzo postali standardnim ratnim brodovima mnogih svjetskih ratnih mornarica, primat u razvoju razarača, nakon egzibicije s Viperom, ponovno preuzimaju Britanci, čiji se razarači tipa River, istisnine 550-600 t, brzine 25,5 čv, naoružani sa 4 topa od 76 mm te dva dvocijevna torpedna aparata, po svojim konstrukcijskim značajkama smatraju pretečama suvremenih razarača. Naime, prijašnji su razarači bili niski brodovi, sa zapovjednim mostom kao malo povišenom platformom, neprekidno izloženi zalijevanju. Na tipu River pramčani je kaštel uzdignut, što je osim boljih plovnih svojstava omogućilo i smještaj jačeg naoružanja na pramčanu palubu. U tom je smislu povećano nadvođe broda po cijeloj duljini, a podignut je i zapovjedni most.
Dok je razarač na početku svog razvoja bio defanzivno plovilo, namijenjeno zaštiti brodskih sastava od napada torpiljarki, u svom daljnjem razvoju poprima i ofenzivne karakteristike. Prva je to učinila ruska ratna mornarica na temelju iskustva iz rusko-japanskog rata, u kojemu su Japanci, doduše ne osobito uspješno, neprestano napadali rusko brodovlje torpednim jedinicama. Kao rezultat višegodišnjih napora Rusi 1911. godine dovršavaju izvanredno uspješan razarač Novik od 1.260 t, brzine 36 čv, naoružan sa 4 topa od 100 mm te 4 torpedne cijevi od 450 mm, na osnovi kojega grade seriju od čak 45 jedinica, od kojih su neke imale 9 ili čak 12 torpednih cijevi, ali su tada imale 1 top manje.
Ovakva se koncepcija pokazala učinkovitom i dalekovidnom, budući da su ubrzo i ostale mornarice slijedile ruski primjer, te sa sličnim brodovima ušle u Prvi svjetski rat.
Razarači su se u ovom ratu pokazali vrlo pogodnim brodovima pri rješavanju najrazličitijih operativnih zadaća, od torpednih napada na kapitalne protivničke ratne brodove, preko polaganja ofenzivnih minskih prepreka i čuvanja vlastitih minskih polja od protivničkih minolovaca, do protupodmorničke borbe, praćenja konvoja, napada na protivničke komunikacije itd. U skladu s brojnim zadaćama, potkraj rata porasla im je i istisnina do 1.400 t, brzina se kretala oko 32 čv, a naoružanje se sastojalo od 3-4 topa 100-120 mm te protuzračnih topova manjeg kalibra. Torpedno naoružanje brojilo je 6 do 12 cijevi kalibra 450 ili 533 mm. Za protupodmorničku borbu bili su opremljeni  većim brojem dubinskih bombi te posebno prilagođenom krmom za njihovo brzo bacanje, a zanimljivo je da im je pramac bio ojačan za potapanje podmornica udarom (gaženjem).