Brodovi i bojevi Prvog svjetskog rata – Uspon i pad njemačke krstaričke flote « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Uspon i pad njemačke krstaričke flote

Dvadeseto je stoljeće uistinu bilo stoljeće rata. I takvo je bilo od samog početka. Iako je započelo s puno made o te su se nade raspršile Velikim ratom. Nesrazmjer u ekonomskoj moći, snazi i utjecaju, ubrzo je pokrenuo nezaustavljivu lavinu rata koja se ubrzo prelila i uzburkala i mora

Razdoblje od početka 20. st. pa do početka Prvog svjetskog rata obilježava prvenstveno britansko-francuska utrka u pomorskom naoružavanju, započeta 1906. godine uvođenjem Dreadnoughta  kao prototipa bojnog broda, koji od tada, pa još dugo nakon toga figurira kao mjerilo snage svake ratne mornarice.
Tako smo do sada pratili uglavnom britansko-francuske pomorske sukobe te njihovu međusobnu utrku osuvremenjavanja površinskih ratnih brodova te, u manjoj mjeri, podmornica. Na scenu, međutim, stupa nova velesila - Njemačka.
Na temelju europske politike tvorca njemačke države, željeznog kancelara Otta von Bismarcka, carstvo pod Wilhelmom II ide krupan korak dalje, šireći svoje ambicije na svjetsku politiku (Weltpolitik), a apetite na stvaranje kolonijalnog carstva. Na ovom se njemačkom putu ispriječila, dakako, Velika Britanija, i to kao dvostruki uzor: nadmoćna pomorska sila i prototip uspješnog kolonijalnog vladara, s tim da je prvo bilo temeljem drugog.
Wilhelm II je bio posebno oduševljen djelima američkog admirala Alfreda Mahana koji se, napuštajući pasivnu obranu u pomorskoj strategiji, zalagao za brzo pretvaranje mirnodopske flote u jaku i koncentriranu pomorsku silu u ratu. Svoje oduševljenje za pomorsku orijentaciju Kaiser je vrlo brzo prenio na svoju okolinu, prije svih na ministra vanjskih poslova (od 1900. i kancelara) Bernharda Bülowa, te ministra mornarice, admirala Alfreda Tirpitza. Tirpitz je u svega nekoliko godina lobiranja u Parlamentu uspio definirati program za izgradnju snažne flote, sposobne da ugrozi britansku pomorsku prevlast. Prema njegovoj ideji rizika (Risikogedanke) njemačka bi flota trebala biti tako respektabilne snage da bi napad na nju predstavljao rizik i za najmoćnijeg protivnika.

Zauzimanje pozicija

Pokazalo se da su Englezi praktički podcijenili ovakvu njemačku odlučnost, a pogotovo snagu njemačke industrije da u kratkom roku izgradi flotu moćnih bojnih brodova, i to odmah nakon uočenih prednosti britanskog Dreadnoughta. Tako su 1909. Englezi imali u službi 2 bojna broda i 3 bojna krstaša tipa dreadnought, a Nijemci nijednog, no Nijemci su te godine u gradnji imali već 14 bojnih brodova i krstaša.
Naravno, Englezi nisu dugo sjedili skrštenih ruku već su, pridobivši 1902. godine Japan za saveznika, te 1904. konačno pristupivši Antanti, a pogotovo nakon što su realno procijenili njemačku opasnost, ubrzano započeli izgradnju moćne flote kako bi kao minimum zadržali standard dviju sila (two powers standard), prema kojem britanska ratna mornarica mora biti jača od dvije najjače svjetske mornarice zajedno.
Britanski su napori urodili plodom, tako da je u predvečerje Prvog svjetskog rata odnos kapitalnih ratnih brodova (bojnih brodova tipa drednought te bojnih krstaša) između britanske i njemačke ratne mornarice bio 29 : 19 u korist Engleza, s još većom prednošću u krstaricama (82 : 44), razaračima (225 : 144, pa čak i u podmornicama (76 : 28).
Nadmoć Antante u odnosu na Centralne sile bila je još i veća, budući da je francuska flota bila jača od austro-ugarske. Osim toga, tijekom samog rata kolebljiva talijanska flota se već 1915. priklonila  Antanti, a 1917. istovremeno s izlaskom slabe ruske flote, na istu stranu je stala i moćna američka mornarica, dok su Centralne sile profitirale samo pridobivanjem slabe turske i malene bugarske ratne mornarice. Japanci, iako formalno na strani Antante, nisu se miješali u ovaj europski rat, čekajući neke druge prilike.
Dakle, odnos pomorskih snaga 1914.  bio je izvanredno povoljan za Antantu. No, rat je kako na kopnu, tako i na moru, potrajao pune četiri godine. Zašto?
Sam tijek rata te strategija i taktika koje su zaraćene snage, a osobito Njemačka, razvijale daleko brže nego na kopnenim ratištima, pokazali su da papirnata prednost ne mora uvijek biti odlučujuća.
U ovom su ratu, vidjeli smo, Nijemci do krajnjih granica, a vrlo često i preko njih, iskoristili sve prednosti podmornica, pa su, iako manje uspješno, slična iskustva primijenili i u površinskom krstaričkom ratu diljem svjetskih oceana.

Krstarički rat

Kako bi kompenzirali očitu prednost britanske flote kapitalnih ratnih brodova u odnosu na svoju Flotu visokog mora (Hochseeflotte), njemački je vojni vrh još prije izbijanja rata odlučio pripremiti manji dio svoje flote za krstarički rat širom svjetskih mora.
Krstarički rat kojeg su vodili Nijemci u ovom, a i onom svjetskom ratu nakon njega, bio je, naravno, neusporedivo sveobuhvatniji nego npr. krstarički rat kojeg je vodila preslaba Konfederacija protiv Unije pola stoljeća ranije, budući da je obuhvaćao vrlo širok spektar upotrebljivih plovila: od ratnih brodova poput oklopnih krstaša i lakih krstarica, preko različitih naoružanih putničkih i teretnih brodova uključujući i jedrenjake, do moćne flote podmornica koje su, same za sebe, vodile krstarički rat s najvećim uspjehom.
Međutim, bez obzira na broj i vrstu plovila, cilj njemačkoga mornaričkog zapovjedništva u krstaričkom ratu bio je jedinstven i kristalno jasan: prekid i ugrožavanje svjetskih, prvenstveno britanskih, pomorskih komunikacija i, osobito, vezivanje jakih neprijateljskih snaga kako bi se oslabila glavnina protivničke flote na glavnim pomorskim ratištima.
Tako su Nijemci već početkom rata, u ljeto 1914. imali spremnu Krstaričku eskadru (Kreuzergeschwader) na Tihom oceanu, samostalne krstarice Karlsruhe i Dresden na Atlantiku te krstaricu Königsberg ispred obala (njemačke) istočne Afrike.
Osim ovih snaga, opremili su i 14 pomoćnih krstarica, brzih putničkih i teretnih brodova, od kojih je 5 isplovilo na oceane prije izbijanja rata. Nijemci su nadoknadili manjak svojih uređenih mornaričkih uporišta, jer posjedovali su samo Dar es Salaam u istočnoj Africi i Ch'ing Tao u Kini, putem svoje pomorsko-obavještajne tzv. Etapne službe (Etappendienst), koja je u lukama neutralnih zemalja organizirala postaje (etape) za opskrbu krstaričkih snaga.
Kako su početkom rata Velika Britanija, Francuska i Japan dogovorili i razgraničili zadaće svojih ratnih mornarica u svrhu zaštite pomorskog prometa i borbenog djelovanja protiv njemačkih posjeda na Tihom oceanu i u Africi, admiral Maximilian Spee, zapovjednik njemačke krstaričke eskadre, odlučio je napustiti bazu na Marijanskim otocima te isploviti na istok, prema obalama Južne Amerike, kako bi tamo prenio krstarički rat. S tim je ciljem uputio krstaricu Emden u Indijski ocean, a dva trgovačka broda kao pomoćne krstarice u australske vode, da prikrije kretanje eskadre i da samostalno vode krstarički rat.
Speeova eskadra, koju su činili oklopni krstaši Scharnhorst i Gneisenau te krstarice Leipzig i Dresden, koje su im se priključile usput, stigla je listopada 1914. na čileansko otočje Juan Fernandez, gdje su preko etape iz Valparaisa popunili zalihe te krenuli u lov na britansko trgovačko brodovlje duž južnoameričke obale.
Budući da su Britanci provalili šifru Speeovih radioporuka, u potjeru su poslali najbližu, 4. krstaričku eskadru, pod zapovjedništvom admirala Christophera Cradocka. Eskadru su činili oklopni krstaši Good Hoope i Monmouth, laka krstarica Glasgow te pomoćna krstarica Otranto. Slijedeći Glasgow, njemačka eskadra zamjećuje britanske brodove 50 NM od čileanske luke Coronel. Admiral Cradock, objektivno slabiji, imao je i vremena i prostora da izbjegne boj s jačim protivnikom, no i po cijenu vlastita života prihvatio je sukob, kako ne bi doživio sudbinu admirala Ernesta Troubridgea kojemu je kolovoza 1914. pobjegla pred nosom cijela njemačka Sredozemna eskadra u Dardanele, zbog čega je izveden pred vojni sud.
Odnos snaga kod Coronela bio je izrazito u korist Nijemaca, koji su imali 16 topova kalibra 210 mm, a Britanci svega 2 topa kal. 230 mm, tako da je i masa bočnog plotuna bila 1.936 kg : 1.316 kg u korist Nijemaca. No, Cradock je računao na povoljniji položaj svoje eskadre jer je Nijemcima prilazila iz smjera sunca koje je bilo na zalazu. Nažalost, Spee je prozreo protivničke namjere te je, zahvaljujući i većoj brzini svojih brodova, izbjegavao sukob sve do zalaska sunca, kad je on došao u povoljniji položaj. Bitka je trajala kratko jer su njemački brodovi bili brži, bolje oklopljeni i bolje naoružani, a imali su i znatno usavršeniji sustav ciljanja te najbolje topnike u cijeloj njemačkoj floti. Nakon nešto više od 50 minuta okršaja more je progutalo Good Hope s hrabrim admiralom Cradockom, ista je sudbina zadesila i Monmoutha, dok su obje britanske krstarice uspjele pobjeći. Britanci su uz dva oklopna krstaša izgubili 1.440 ljudi, dok su njemački gubici bili neznatni.
Unatoč ovom nesumnjivom uspjehu, Spee je znao da u biti nije mnogo postigao. Britancima potapanje dvaju oklopnih krstaša, osim u pogledu prestiža, nije predstavljalo neki značajniji gubitak, dok su Nijemci, s druge strane, u okršaju kod Coronela potrošili više od 40% streljiva najvećeg kalibra (210 mm), koje su mogli popuniti samo u Njemačkoj. Svjestan činjenice da će Britanci angažirati velike snage za odmazdu, admiral Spee je na svečanosti u njemačkoj koloniji u Valparaisu, primajući buket ruža, ironično primijetio da bi bilo bolje sačuvati cvijeće za njegov grob.
Prema naredbi zapovjedništva, njemačka eskadra, sastavljena od 2 oklopna krstaša, 3 krstarice i 3 broda za opskrbu ugljenom, napustila je 5. studenog 1914. Valparaiso te krenula na jug, put Atlantika, kako bi se pokušala probiti do Njemačke. No, Spee je usput odlučio nanijeti što veću štetu neprijatelju, napadom na pomorsko uporište Port Stanley na Falklandskim otocima.
Britanci su ovu eskadru ocijenili izuzetno velikom opasnošću za svoje pomorske komunikacije na vrlo širokom području, te su u južni Atlantik uputili admirala Fredericka Sturdeea s bojnim krstašima Invincible i Inflexible. Ovime su Britanci značajno oslabili glavninu svoje Velike flote (Grand Fleet), što i je smisao krstaričkog rata, no Nijemci su ovu priliku propustili iskoristiti. Ne znajući što točno smjera Spee, Sturdeejeva flota, koja je u međuvremenu narasla na 2 bojna krstaša, 3 oklopna krstaša, 2 krstarice i 1 pomoćnu krstaricu, 7. prosinca uplovljava upravo u Port Stanley, kojemu se, ne znajući za prisustvo britanskih brodova, približavao Spee. Spee je pak propustio izvanredno povoljnu priliku za napad - britanski su brodovi upravo krcali ugljen, no nisu to bili obični brodovi već glasnici smrti s tronožnim jarbolima, naime, bojni krstaši, ne samo jače naoružani, već i brži od njemačkih oklopnih krstaša.
U ovom je okršaju sve, a osobito topnička premoć bila ovaj put na strani Britanaca, jer je plotun bojnog krstaša 2.313 kg, a oklopnog krstaša 887 kg,. Nijemci su izgubili oba oklopna krstaša, Scharnhorst i Gneisenau, krstarice Nürnberg i Leipzig te dva broda za opskrbu, uz 2.200 izgubljenih časnika i mornara, među njima i admirala Speea te njegova dva sina, dok su Britanci imali samo 6 mrtvih i neznatna oštećenja na brodovima.
Ovim je prestala postojati njemačka Krstarička eskadra. No, što je bilo s ostalim brodovima, krstaricama i pomoćnim krstaricama, koje je Spee prethodno poslao u samostalni krstarički rat?
Među njima je, barem za Britance, na osobito zlu glasu bila laka krstarica Emden, istisnine 3.650 t, brzine 25 čv, naoružana s 10 topova od 105 mm i 2 torpedne cijevi, koja je za vrijeme svog tromjesečnog krstaričkog rata prevalila 30.000 NM (!), potopila dva ratna broda te uzaptila, pa potopila 21  trgovački brod. Najveći je uspjeh Emdena, pod zapovjedništvom vrlo sposobnog kapetana fregate Karla Von Müllera, taj što je za sebe vezao ništa manje nego 15 savezničkih oklopnih krstaša i krstarica, primoravši saveznike da organiziraju snažnu pratnju za konvoje iz Australije i Novog Zelanda. Naime, Emden je djelovao u Indijskom oceanu, ponajviše u Bengalskom zaljevu, dakle, pred nosom Britancima, u akvatoriju vrlo živog prometa koji se odvijao praktički u mirnodopskim uvjetima budući da nitko ni u snu nije očekivao njemačke ratne brodove u tom području.
Zvuči pomalo anegdotalno, no Müller je, bježeći pred jakom savezničkom flotom, sklonio Emden na udaljeni arhipelag Chagos, do čijeg malobrojnog britanskog stanovništva nije ni doprla vijest o početku rata, pa su vrijedni domaćini ugostili posadu koja je još stigla popraviti i opskrbiti brod. Nadalje, domišljati Müller je Emdenu dodao i četvrti dimnjak, kako bi što više nalikovao britanskim krstaricama tipa Yarmouth, pa je tako prerušen u luci Penang na Malajskom poluotoku, na spavanju uhvatio rusku krstaricu Žemšćug i francuski razarač Mousquet, te ih potopio.
Iscrpljeni Emden morao je konačno kapitulirati pred jačim protivnikom, britanskom krstaricom Sidney, kraj Kokosovih otoka 9. studenog 1914.
Zanimljiva je sudbina i drugih dviju njemačkih krstarica namijenjenih samostalnom vođenju krstaričkog rata.
Krstarica Karlsruhe je u karipskim vodama, prije svog kraja, za dva mjeseca potopila 16 savezničkih trgovačkih brodova sa 72.000 brt.
Krstaricu Königsberg je rat zatekao u Dar es Salaamu, središtu Njemačke istočne Afrike, odakle se sklonila u ušće rijeke Rufiji. Odatle je napravila izlet do Zanzibara gdje je iznenadila staru britansku krstaricu Pegasus te ju potopila, vrativši se opet u okrilje džungle Rufijija. Tu se je locirali Britanci te u pomoć pozvali monitore (čak iz Engleske!), koji su, zahvaljujući malom gazu (1,5 m) ušli u rijeku te posrednom vatrom, korigiranom od hidrozrakoplova, uništili Königsberg.
Međutim, Nijemci su za krstarički rat angažirali i naoružane putničke i teretne brodove, među kojima je u prvoj fazi rata najuspješniji bio putnički parobrod Kronprinz Wilhelm od 15.000 brt, brzine 23 čv, naoružan s dva topa od 88 mm te jednom torpednom cijevi, koji je potopio ukupno 56.000 brt savezničkog trgovačkog brodovlja.
Od teretnih brodova, naoružanih i opremljenih u kasnijoj fazi rata, najuspješniji su bili Mowe od 4.500 brt, naoružan s 5 topova kalibra 105 mm, 2 torpedne cijevi i minama. Mowe je od studenog 1916. do ožujka 1917. u južnom Atlantiku potopio ukupno 22 trgovačka broda sa 12.000 brt, te Wolf  od 5.800 brt s 4 topa od 150 mm, 4 torpedne cijevi, 500 mina i hidroavionom. Nakon što je u 14,5 mjeseci krstarenja vodama Atlantskog, Indijskog i Tihog oceana i uništio 30 savezničkih brodova, uspio se sretno vratiti u Njemačku.
Za razliku od od podmorničkog krstaričkog rata, u kojemu su njemačke podmornice uspjele potopiti ukupno 12,7 milijuna brt savezničkog brodovlja, klasičnim krstaričkim ratom potopljeno je svega oko 670.000 brt, uz desetak ratnih brodova, čime je uništeno samo 0,56% ukupne vrijednosti britanske pomorske trgovine. U krajnjoj liniji, ovim oblikom specijalnog rata Nijemci nisu postigli svoj glavni cilj, osim donekle u vrijeme Falklandskog okršaja, a taj je bio slabljenje glavnine britanske flote u Sjevernome moru.