Drugi svjetski rat na moru – Razdoblje između dva svjetska rata « Povijest » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Razdoblje između dva svjetska rata

Prvi njemački brodovi izgrađeni u skladu s odredbama Versajskog ugovora bili su laka krstarica Emden i 7 razarača, koji su porinuti u more u razdoblju od 1925. do 1928. No, krajem 1928. na čelo njemačke ratne mornarice dolazi admiral Erich Raeder, koji se izrazito zalaže za obnovu njemačke pomorske sile.

Nakon proglašenja Socijalističke republike u Berlinu 9. studenog 1918. njemačka privremena socijaldemokratska vlada potpisala je dva dana kasnije primirje odnosno kapitulaciju njemačke vojne sile pred maršalom Focheom u znamenitom vagonu u Compiegneskoj šumi (u istom je vagonu pred Hitlerom kapitulirala Petaineova Francuska 22. lipnja 1940).
Prema odredbama akta od 11. studenog 1918. Njemačka je predala snagama Antante 11 bojnih brodova, 6 bojnih krstaša, 8 krstarica, 50 razarača i sve podmornice sposobne za plovidbu njih 114. Većinu te flote Britanci su odlučili uskladištiti u svojoj glavnoj pomorskoj bazi Scapa Flow, dok ne odluče što će s njom. I tako je razoružana Hochseeflotte u pratnji Grand Fleet (ovaj put u doslovnoj ulozi tamničara), otplovila na svoje posljednje putovanje, i to ravno do dna. Naime, na ugovoreni signal sa zapovjednog broda, krstarice Emden, njemačke su posade u Scapa Flowu 21. lipnja 1919. otvorile kingstone svojih brodova te ih gotovo sve uspjele potopiti, naočigled bespomoćne britanske eskadre. Tako su potapanjem najvećeg dijela svoje flote Nijemci zasigurno poremetili planove pobjednika o podjeli plijena, o čemu je, između ostalog, trebalo odlučiti u Versaillesu nekoliko dana poslije.
Odlukama Versajskog mirovnog ugovora od 28. lipnja 1919. Njemačka je, kao poražena snaga u Prvom svjetskom ratu, izgubila značajne dijelove svog matičnog teritorija i sve kolonije, te joj je uz plaćanje ratne odštete radikalno smanjen vojni potencijal.
Tako je njemačka ratna mornarica od kapitalnih brodova mogla zadržati preostalih 6 bojnih brodova, 6 lakih krstarica, 12 razarača i nešto pomoćnih brodova. Međutim, stari bojni brodovi i krstarice mogli su biti zamijenjeni novima tek poslije 20 godina, i to uz stroga ograničenja. Novi bojni brodovi nisu smjeli imati istisninu veću od 10.000 t (!), ni topove kalibra većeg od 280 mm, dok su za nove krstarice ta ograničenja iznosila 6.000 t s topovima do 150 mm. Istisnina razarača bila je ograničena na 800 t. Poučeni iskustvom iz proteklog rata, Saveznici su njemačkoj ratnoj mornarici u potpunosti zabranili podmornice, te onako uzgred i nosače zrakoplova, tad još neobećavajuća plovila.
Brojno stanje njemačke ratne mornarice nije smjelo prijeći 15.000 ljudi, a da bi se spriječilo stvaranje iskusnog pomoračkog kadra, časnici nisu smjeli ostati u aktivnoj službi dulje od 25 godina, a ostalo ljudstvo dulje od 12 godina.
Budući da je na ovaj način, mislilo se, njemačka pomorska sila trajno pacificirana, pobjednici su se posvetili međusobnom, mirnodopskom, razračunavanju.
Tako je Washingtonska konferencija, koja je trajala od studenog 1921. do veljače 1922. učvrstila vodeće mjesto flota Velike Britanije i nove sile, Sjedinjenih Američkih Država, kao i njihovu izjednačenost u tonaži. Zanimljivo je da se na drugo mjesto po dopuštenoj tonaži plasirao Japan, u ratu (formalno) na strani Antante, a na treće mjesto, uz paritet, Francuzi i Talijani. Pobjedničke su se zemlje složile da odnos ukupne tonaže (istisnine) bojnih brodova, izražen u stotinama tisuća tona, bude 5 : 5 : 3 : 1,75 : 1,75, s tim da istisnina ne smije biti veća od 35.000 t po brodu. Naime, bojni brod veće tonaže ionako nije ni mogao proći kroz Panamski kanal. Sporazumom je točno utvrđeno koje brodove treba uništiti, a koje dovršiti, s tim da je izgradnja novih bojnih brodova obustavljena za sljedećih 10 godina.
Na istoj je konferenciji, na inzistiranje Japanaca, za nosače zrakoplova dopuštena istisnina do 27.000 t, uz odnos 5 : 5 : 3 : 2 : 2, dok je za krstarice dopuštena samo najveća istisnina od 10.000 t, bez sporazuma o njihovom broju ili ukupnoj tonaži.
Maksimalni kalibar glavnog topništva mogao je na bojnim brodovima iznositi 406 mm, a na nosačima zrakoplova i krstaricama 203 mm.
Na sljedećoj konferenciji, održanoj u Londonu 1930. godine, učestvovale su samo Velika Britanija, SAD i Japan. Tom je prilikom dogovoreno da se gradnja bojnih brodova odloži za još 5 godina, da ukupna tonaža krstarica za SAD i Veliku Britaniju ne prijeđe 339.000 t, s tim da se Japan i u pogledu krstarica nagradi za kooperativnost odnosom 10 : 10 : 7. Ukupna tonaža podmornica zaokružena je na 52.700 t, i to jednako za sve tri mornarice.
Ova je konferencija bila posljednji međunarodni dogovor na kojemu je, barem nominalno, dogovoreno ograničavanje pomorskog naoružavanja, budući da je druga Londonska konferencija, sazvana 1935. godine završila potpunim neuspjehom.
Jer, što se u međuvremenu događalo s njemačkom ratnom mornaricom, koju smo gotovo zaboravili?
Prvi njemački brodovi izgrađeni u skladu s odredbama Versajskog ugovora bili su laka krstarica Emden i 7 razarača, koji su porinuti u more u razdoblju od 1925. do 1928. No, krajem 1928. na čelo njemačke ratne mornarice dolazi admiral Erich Raeder, koji se izrazito zalaže za obnovu njemačke pomorske sile.
Tako je, opet u skladu s odredbama Versaja, 1931. porinut Deutschland, prvi od tri njemačka džepna bojna broda. Nijemci su deklarirali istisninu od (dopuštenih) 10.000 t za ovaj brod, no on je stvarno istiskivao 11.700 t. Ohrabreni, Nijemci istisninu sljedećeg broda, Admiral Scheer, dižu već na 13.000 t, a posljednjeg, Admiral Graf Spee, koji je porinut 1933. godine, zaokružuju na 16.000 t. Naravno, naoružanje su zadržali u dopuštenim granicama, 6 x 280 mm i 8 x 150 mm, dok su brodovi postizali brzinu od 28 čvorova. Impresivna je bila njihova autonomija, odnosno doplov od čak 21.500 NM, što je postignuto uvođenjem dizelskog motora od 38.000 kW, umjesto turbinskog pogona. Osobiti napredak postignut je, primjenom električnog zavarivanja umjesto zakivanja, kao i djelomičnim korištenjem lakih legura u konstrukciji broda, naročito nadgrađa.
Ovi revolucionarno koncipirani i građeni brodovi, još prije dolaska Hitlera na vlast, bili su očito namijenjeni za novi krstarički rat, budući da su bili jače naoružani od bržih brodova, a brži od jače naoružanih brodova.
Francuzi su na ovaj njemački izazov odgovorili tipično versajski! Naime, već 1935. grade seriju bojnih krstaša tipa Dunkerque od točno 35.000 t istisnine, naoružanih s 8 topova od 330 mm s dvije četverocijevne pramčane kule (nijedna krmena!), s hangarom i katapultom za 4 izviđačka zrakoplova.
Nijemci pak idu dalje, pa svojim petogodišnjim planom izgradnje flote, odobrenim 1932.  predviđaju izgradnju razarača, torpiljarki i torpednih čamaca, koji su se pred kraj Prvog svjetskog rata pokazali učinkovitijima od torpiljarki, kao i stvaranje organizacije za mornaričko zrakoplovstvo i, što je još značajnije, podmornice. Za ovo posljednje pod krinkom otvaranja protupodmorničke škole). Nadalje, počela su ispitivanja mina, odnosno razminiranja, te prva istraživanja vezana uz razvoj radara. Istovremeno, snažno se razvija industrija naoružanja, osobito topničkog ali i drugih oružja koja će uskoro biti tražena u inozemstvu (zrakoplovna torpeda i topovi), kamo Nijemci sve više izvoze.
I ne samo to. Nijemci su se drznuli organizirati i prve pomorske vježbe, s tim da su pretpostavljeni neprijatelji bili Francuska i SSSR (!).
Konačno, ponovno je, kao i u Prvom svjetskom ratu, organizirana tajna pomorska opskrbna služba koju je činila mreža agenata na službi u različitim pomorskim agencijama diljem svijeta. Njihova je zadaća bila da u slučaju rata skrbe o opskrbi pomoćnih krstarica, te da upućuju u Njemačku trgovačke brodove sa sirovinama prijeko potrebnim njemačkoj ratnoj industriji.
Suprotno uvriježenom mišljenju, sve se ovo događalo prije dolaska Hitlera na vlast!
Tako je Hitleru, kad je 1933. postao kancelarom, bio značajno raščišćen teren, tim više što su nakon prve Londonske konferencije 1930. ionako popustile uzde u ograničavanju pomorskog naoružanja.
Hitler se, bez imalo krzmanja, odlučuje najprije nadoknaditi propušteno, tj. započeti s gradnjom podmornica. Ni u tome nije započeo od nule budući da su Nijemci još dvadesetih godina potajno poslali svoje podmorničke stručnjake u Nizozemsku i Španjolsku, pa čak i u SSSR (!), da bi učeći druge pripremali teren za veliki povratak. Naravno, najprije grade za inozemstvo: jednu 250-tonsku podmornicu za Finsku isporučuju 1934., potom jednu veću (500 t) za Tursku.
Iste 1935.godine, objavljujući uspostavu zrakoplovstva kao trećeg roda oružanih snaga, Hitler otvoreno krši odredbe Versajskog mira. Ovaj korak ne samo da nije uznemirio Veliku Britaniju, već ju je naveo da s Njemačkom sklopi pomorski sporazum. Tim je sporazumom predviđeno da njemačka flota može doseći 35 % britanske u svim kategorijama brodova, a u podmornicama čak 45%, uz klauzulu da se dogovorno može ići i na paritet! To je u tom trenutku značilo da Njemačka može imati 5 bojnih brodova od 35.000 t, 5 teških krstarica od 10.000 t, 11 lakih krstarica, 64 razarača, pa čak i 2 nosača zrakoplova.
Ovaj ugovor, koji je indignirao Francuze, a Britaniji ostavio varljivu nadu u Führerove dobre namjere, otvorio je Nijemcima široke mogućnosti za jačanje mornarice. Samo nekoliko dana nakon potpisivanja ovog ugovora, zahvaljujući ranim pripremama za serijsku proizvodnju, prva njemačka podmornica, U-2 (tipa II) od 254/302 t, porinuta je u more, da bi od tada svaka dva tjedna s navoza brodogradilišta u Kielu kliznula po jedna nova. Na čelo podmorničke flote u velikom uzletu postavljen je kapetan bojnog broda Karl Dönitz, budući admiral, zapovjednik njemačke ratne mornarice, Hitlerov nasljednik i, konačno, ratni zločinac.
Izgleda da Hitler, gradeći svoju pomorsku silu, nije u početku računao s Velikom Britanijom kao mogućim protivnikom, svjestan njene goleme pomorske moći. Međutim, na temelju uspješne gradnje suvremenih bojnih brodova, a osobito velikog broja podmornica, Hitler već 1938. napominje Raederu mogućnost da i Britanci mogu biti cilj. Imajući to na umu, Hitler iste godine postiže s Britancima deal o međusobnom paritetu podmorničkih snaga budući da je Nevillea Chamberlainea uspio uvjeriti u neprihvatljivo jačanje podmorničke flote sovjetskih crvenih vragova.
Naravno, Hitler se istovremeno divi ponosu njemačke gradnje bojnih brodova, Bismarcku i Tirpitzu, koji su umjesto dogovorenih 35.000 t istiskivali okruglih 50.000 t, te bili i dolično naoružani s 8 topova od 381 mm, najsuvremenijeg dizajna.
Karte za veliki pomorski obračun bile su 1939. podijeljene. Kako?

Odnos pomorskih snaga pred rat

Od kolovoza 1938. godine, samo nekih mjesec dana prije potpisivanja Mϋnchenskog sporazuma kojim je udovoljeno Hitlerovim trenutnim kopnenim pretenzijama, grupa vrhunskih njemačkih pomorskih stručnjaka žurno je počela raditi na izradi flotnog programa koji bi Njemačku u dogledno vrijeme doveo do položaja velike pomorske sile. Taj plan, kodnog naziva Z, predviđao je dvije varijante. Prema prvoj, ako u skoro vrijeme dođe do rata s Velikom Britanijom, treba prvenstveno graditi podmornice i džepne bojne brodove tipa Deutschland, a većinu trgovačkih brodova pretvoriti u pomoćne krstarice, dakle, od samog početka provoditi totalni, neograničeni krstarički rat. Druga je varijanta predviđala izbijanje rata tek u razdoblju 1944-48., do kada bi Njemačka imala dovoljno vremena izgraditi moćnu i uravnoteženu ratnu mornaricu, koja bi Britancima mogla osporiti prevlast na moru. Vjerujući da Velika Britanija neće ući u rat, a istovremeno se pripremajući za osvajanje Poljske, Hitler se, svjestan nadmoći njemačkoga ratnog zrakoplovstva kao čuvara flote u izgradnji, u odnosu na britansko, odlučio za drugu varijantu razvoja ratne mornarice. Pritom ga nije zabrinjavala brojčana nadmoć francuske ratne mornarice, koju je namjeravao neutralizirati kopnenim blitzkriegom. SAD su bile daleke i neutralne, što se ne bi moglo reći za budućeg ključnog potpisnika Trojnog pakta na Dalekom istoku - Japan. Osim toga, Hitlerove su procjene bile da će saveznička talijanska ratna mornarica lako izaći na kraj s inferiornijom britanskom Sredozemnom eskadrom.
Odnos pomorskih snaga glavnih aktera sukoba u predvečerje rata
Vrijedi imati na umu da je nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, njemačkim upadom u Poljsku 1. rujna 1939. Italija dobila još punih devet mjeseci mira za izgradnju flote, SSSR gotovo godinu i deset mjeseci, a SAD i Japan čak više od dvije godine i tri mjeseca, što je svima, nekima više, nekima manje, bila prilika da se nauče na iskustvima već zaraćenih strana, prije svih Velike Britanije i Njemačke!

Radar i sonar

Povijest radara (Radio Detection And Ranging) započinje nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata, i to prije svega kao sredstva zaštite (upozorenja) mogućih zrakoplovnih napada. Prvi radari toga tipa javljaju se u SAD-u 1934., godinu dana kasnije u Velikoj Britaniji 1935., dok je Njemačka eksperimentirala od 1934. do 1936. Nakon toga radar nalazi svoju primjenu i na  trgovačkim, odnosno putničkim brodovima, radi sprječavanja sudara (Normandie 1938.).
Naravno, zarana je uočena potreba opremanja ratnih brodova radarom, kako bi na vrijeme bili uočeni protivnički brodovi i zrakoplovi, naročito noću i u magli. Tako su 1939. ugrađeni prvi prototipovi motrilačkih radara na bojni krstaš Rodney i krstaricu Sheffield  u sastavu britanske ratne mornarice. Razvoj radara je nastavljen tijekom rata u Velikoj Britaniji i SAD, dok je u Njemačkoj usporen na račun drugih projekata. Do revolucionarnog preokreta u razvoju radarske tehnike došlo je tek nakon izuma i usavršavanja magnetrona s rezonatorom (Englezi John Randall i Harry Boot, 1940.), na osnovi čega su zrakoplovni radari mogli uspješno otkrivati čak i podmorničke šnorkle i periskope, što je pridonijelo savezničkoj pobjedi u bitki na Atlantiku 1942-43.
A, ako je tekao razvoj motrilačkih sustava za otkrivanje podmornica u zaronjenom stanju s druge strane?
Početkom rata, Saveznici, suočeni s pogubnim djelovanjem njemačkih podmornica u neograničenom podmorničkom ratu, zamjenjuju primitivne šumosmjerače savršenijim uređajima, sonarima (Sound Navigation and Ranging). Na ovom polju dominiraju Amerikanci, koji su sonare počeli proizvoditi serijski još 1937. i to nakon što su pažljivo proučili učinke dopodneva i popodneva. Naime, prvi su sonari bili često nepredvidivo nepouzdani, budući da su u prijepodnevnim satima bili značajno većeg dometa nego poslijepodne (afternoon effect), što je vrlo brzo protumačeno činjenicom da na širenje zvuka u moru, a time i na domet, znatno utječe  temperatura mora u dubini.
Na savezničke uspjehe u usavršavanju sonara, ali i akustički vođenog torpeda i akustičkih mina, Nijemci su odgovorili relativno uspješnije nego u primjeni proturadarske borbe - apsorbirajućom podmorničkom oblogom, koja je otežala otkrivanje sonarom, te ugradnjom pasivnih sonara s hidrofonima duž oplate podmornice, kako bi na vrijeme otkrili približavanje neprijateljskoga broda odnosno podmornice.