1. NOVOSTI

Tradicijski ribolov proglašen nematerijalnom baštinom

Na sjednici Stručnog povjerenstva za utvrđivanje svojstva kulturnoga dobra pri Ministarstvu kulture održanoj 8. studenoga usvojena je odluka kojom su Tradicijske ribolovne vještine, vjerovanja i običaju na Jadranu proglašeni nematerijalnim kulturnim dobrom

Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, naši su ribolovci, ribari-amateri ostali bez mogućnosti korištenja mreža. Europljani to ne poznaju. Njima s mrežama love samo profesionalci. Kod nas to nije bilo tako. Na našemu su moru mrežama lovili otočani s vanjskih otoka i na taj način obogaćivali trpezu. Mnogima ta je mrežica, ne baš da je spašavala obitelj od gladi, ali je sasvim sigurno značila razliku između gospodskoga i sirotinjskoga ručka. Bilo ih je, i bilo ih je mnogo. I oni su se uglavnom držali svih zakonskih ograničenja. Ali bilo je i onih koji su to beskrupulozno zloupotrebljavali koliko god su mogli. Na kilometre mreža svakodnevno su topili i čupali iz mora, ribu prodavali restoranima i po ilegalnim ribarnicama po tek nešto nižoj cijenu, a oni iskusniji su se čak dokopali i nekoga prekupca koji je bez većih problema tu ribu plasirao na ribarnice, povećavši tako sebi profit, a sve na štetu profesionalnih ribara. Nije ni čudo da su se onda profesionalci najviše i bunili protiv nelojalne konkurencije!

Ipak ukidanjem mreža kao ribolovnoga alata za neprofesionalce jedan dobar dio naše ribarske tradicije je jednostavno izbrisan birokratskim potezom pera. A bilo je tu zaista iznimno dobrih selektivnih alata. I upravo zbog toga je hvale vrijedna bila bitka naših muzealaca, i samih otočana i primoraca kao najzainteresiranijih strana, da se jednostavno prihvati činjenica da se mrežama može loviti i ako nisi profesionalac, da je to jednostavno dio naše tradicije života uz more, jednako važan za naš identitet kao i klapska pjesma, i narodna nošnja, i paška čipka. Znati uloviti nekom od starinskih, usko specijaliziranih mreža, to je na granici umjetnosti. Mnogo je tu tajni koje čine razliku između pune i prazne mreža, bez obzira na kvalitetu sondera koji danas uvelike pomaže. I te tajne zapravo su ono blago koje mi moramo zaštititi i osigurati da se prenesu na sljedeće generacije, jer one su ionako ugrožene, čak i zaštićene.

No nije to tako samo kod nas. Naime mnoge mediteranske države kroz razne mehanizme zaštite kulturne baštine uspjeli su zaštititi i ribolov, što je nadahnulo autore obrazloženja i prijavne dokumentacije dr. sc. Josipa Faričića s Odsjeka za geografiju Sveučilišta u Zadru i mr. sc Filipa Đinđića, etnologa-konzervatora iz Ministarstva kulture. I tako je na sjednici Stručnog povjerenstva za utvrđivanje svojstva kulturnoga dobra pri Ministarstvu kulture usvojen prijedlog Otočnoga sabora, Konzervatorskoga odjela u Zadru i zadarskoga Sveučilišta kojom se Tradicijske ribolovne vještine, vjerovanja i običaju na Jadranu proglašavaju nematerijalnim kulturnim dobrom. U naporima za njihovo održavanje predviđene su brojne mjere. Tako Ministarstvo kulture propisuje da treba osigurati dostupnost ovoga dobra cjelokupnoj javnosti; poticati prenošenje i njegovanje kulturnoga dobra; poticati sudjelovanje pojedinaca, grupa i zajednice koje baštine dobro u identificiranjeu, definiranju, izvođenju i prenošenju dobra; popularizirati i promovirati kulturno dobro... i još mnogo drugih nadasve mudrih i hvalevrijednih odluka. Ali...

Ima tu sada jedan vrlo zanimljivi trenutak. Naime o ribolovnim alatima ne odlučuje Ministarstvo kulture, već Ministarstvo poljoprivrede, točnije Uprava za ribarstvo, a budući da se oni brinu o interesima profesionalnih ribara, njima se ova ideja baš i ne sviđa. Razloga ima više, kao prvo inspekcijski nadzor ionako ne funkcionira kako bi trebao, a i sasvim su sigurno vrlo uvrijeđeni ovakvom jednostranom odlukom kojom se stavljaju pred gotov čin. Ne bi li bilo logično da ministarstva surađuju? Ne bi li se samo po sebi trebalo činiti jasnim da bi prije no što uopće izađu u javnost s neprovedivim odlukama pokušaju zajedno sjesti za stol i pronaći zajedničko rješenje? Ali to je još jedna od hrvatskih političko-birokratskih specifičnosti u kojoj je zapravo neizvedivo sve što ima i najmanje veze s logikom i zdravim razumom.

To nas je dovelo do toga da s jedne strane imamo tradicijski ribolov koji je proglašen djelatnošću kojom se spašavaju znanja i vještine od propadanja, i s druge strane ribolovne propise koji onemogućuju njegovo korištenje, a tu je onda i naša neizostavna nemoć državnih institucija da osiguraju provedbu propisa i nadziru provođenje zakona i propisa koje su sami propisali. I umjesto da država poradi na kvalitetnoj kontroli i sankcioniranju prekršitelja ona otvoreno priznaje svoju nemoć i radije pribjegava zabranama. I vrlo je vjerojatno da će napraviti sve što je u njenoj moći da se izbjegne mogućnost da se i amateri koriste s mrežama, koliko god to bilo tradicionalno. I tako jedna divna vijest na kraju može ostaviti okus gorčine u ustima. Za sada nam preostaje vidjeti kako će reagirati Ministarstvo poljoprivrede, kako će se ova odluka njihovih kolega iz Ministarstva kulture implementirati kroz zakone i pravilnike. Ali još je važnije od toga hoće li se išta promijeniti u nadzoru i provođenju zakona kojim bi se svi subjekti koji u njemu sudjeluju obranili i zaštitili; da se tradicija zaštiti od zaborava, ali i da se profesionalni ribar zaštiti od nelojalne konkurencije.

Ovo je nažalost samo vrh ledene sante neučinkovitosti naše države u brizi za more, ribare, ribarstvo i sve one koji uz more i od njega žive. Kad bi jedan ribarski brod imao tako nesposobnoga kapetana njegova bi ga posada bacila s broda.