1. Jedrenje

Prva etapa MiniTransata

Budući da organizator ima vrlo stroga pravila po pitanju komunikacije, ovo izviješće smo dobili tek po svršetku prve etape ove najluđe regate na svijetu. U njemu naš suradnik Vedran Kabalin svojim riječima kazuje kako je protekla prva etapa

Ležim lijepo u kokpitu na spinakerima i odmaram prema savjetima Šime Stipaničeva koji nas je posjetio prije starta. To je najbolja pozicija jer sve vidiš, sve čuješ, a istovremeno odmaraš na udobnom. Stvarno je udobno i ugodno! Sunce fino piči, vjetrić puše, ima nekih 8-9 čv, istok-jugoistok, i vozimo orcu prema cilju u Las Palmasu. Trenutno dok ovo pišem mi smo na 195 milja od cilja. Sada sve to izgleda puno lakše nego u početku. A početak? Početak je zapravo odlazak iz Lošinja...

Partenca

Za mene ova je regata počela 14. ili 15. rujna, tako nešto, s 36 sati vožnje od Rijeke do La Rochellea. Odlazak iz Lošinja bio je malo težak. Pogotovo rastat se od doma... Ne znam... imao sam osjećaj kao da idem u rat, a ne u nešto za što se spremam tri godine. Taj odlazak iz "comfort zone" je malo teži, pogotovo kad imaš nešto važno što ostavljaš. Pozdravio sam se s familijom, a u marini u Lošinju organizirali su jedan fantastičan ispraćaj: baklje na mostu, rakete, vatrogasne sirene... naježim se sada kad se sjetim... a tada sam bio baš u ku... što idem. Taj osjećaj je prošao brzo, naravno! Čim sam stigao do granice već sam bio u drugom raspoloženju.

Nulta etapa bila je dolazak do La Rochellea. Dado je već tu, njegova barka je u moru, a ja svoju tek moram sastaviti. Želio sam to napraviti polako temeljito i sigurno, jer ipak se spremam za prelazak Atlantika! Barka je u prvih 4-5 dana bila spremna nakon čega su uslijedila probna jedrenja da vidim radi li sve kako spada.

Najvažnije mi je da autopilot radi! Pilot je definitivno najvažnija stvar u ovoj priči. Od sve elektronike, jer bez njega ovo bi bilo nemoguće... Ja ih imam tri! Imam glavni NKI, mozak NKI s hidrauličkom rukom NKI. Taj se zove Tubo, što je nadimak za moju dragu, Martinu. Onda imam Raymarineovu centralinu i Raymarineovu električnu ruku koja se može spojiti na NKI mozak, pa onda troši puno manje struje. Taj se zove Maša po mojoj starijoj kćerkici po čijem je imaginarnom prijatelju Eloa i dobila ime. I imam jedan onaj najobičniji samo sa + i -, i taj se zove Malena, po mojoj najmlađoj kćekici. Ona je mala i malo bedasta i jednostavnija, i njoj baš još ne puštam da vozi, ali Maša i Martina se redovito izmjenjuju... Uglavnom... Pilot radi! To mi je bilo najbitnije!

Zadnjih 7 dana proveli smo u pripremama, popravcima, pregledima. Usredotočili smo se na prehranu, odjeću i weather routing, odnosno proučavanje uvjeta. Već tad smo vidjeli da nas na Biskaju čekaju slabi uvjeti i da bi oko Finistere, na izlazu iz Biskaja u Atlantik trebalo pojačati. Ideja je startat polako i onda postupno ubrzavati. Regata ima 4.000 nautičkih milja i nema potrebe nešto zeznut na samom početku.

Drama na početku

I napokon sam dočekao start. Nikada nisam vidio toliko gledatelja i toliko brodova na startu neke regate, nisam nikad sudjelovao na takvoj regati! To je ludilo! Ludilo! Gužva, konfuzija opća, i ja sam malo zbunjen, ali ipak startam uredno, čisto. Odlično vozimo i prolazimo kroz neki gate među prvih 15 serijaca (brodovi su razvrstani u prototipove i u serijske brodove, a autor plovi na jednom od starijih brodova serijske proizvodnje op. ur.). Regata je počela, a ja kao da nisam svjestan, ali kako jedrim dobro onda sam skroz nabrijan. Eloa je super! Polako se prilagođavamo na more. Ima vala jedno 2-2 i pol metra ukrižanoga mora na 15-20 čvorova vjetra. Već unaprijed sam se pomirio s time da će mi tu noć i možda drugi dan bit malo mučno. Organizmu treba neko vrijeme... međutim... u 11 sati prve večeri povraćam. Prvi puta u životu povraćam od morske bolesti! Na Transatu!!! O jebem ti... Lud sam, lud! Mislim si, ajde, dobro je, sada sam povratio i sad će biti bolje. Hvatam se timuna, a lovi me slabina, obliva me hladan znoj... Ništa od svega. Palim pilota, rušim se u kokpit i samo ležim jedno pola sata. Ne znam tko sam, gdje sam... potpuno sam malaksao. Patim od svega onoga što čini morsku bolest, samo što ja to nikada do sada nisam iskusio u ovom obliku. Ne bih to ni najgorem neprijatelju poželio! Srećom Eloa je dovoljno pametna pa je sve ostalo odradila sama. Ja sam cijelu noć ostao u kabini, niti sam spavao niti bio budan, u nekom deliriju. Baš ludilo... Kad se sjetim sada... ma bolje da se ni ne sjetim! Tek nakon 7-8 sati uspio sam pojesti jednu Draminu da je ne povratim i nakon jedno 12 sati dolazim sebi. Zelen sam, slab... izgubili smo sigurno 15 mjesta, ali dobro, što je tu je. Lupim si šamar, pojedem dva dvopeka, i polako kroz taj dan dolazim sebi. Cilj mi je da se oporavim do Finistera, jer tamo nas čekaju pravi uvjeti s vjetrom od 30 čvorova i više.

Tako je i bilo. U srijedu popodne počinje rodeo! Ukrižano more puno vjetra, a ja jedrim ful konzervativno. Drugi krat na glavnom jedru, prvi u floku. Vozim leptira k'o na Šljuki i na Zvijezdi, tangun mi na kontra strani drži flok vani. Vidim da puno ljudi to radi, ali ima i onih hrabrijih koji lete sa spinakerima. Baca ih posvuda, štraorcivaju... U četvrtak vrijeme je još uvijek tako. Ja se još nekako ne dam. Dolazi mi Dado odozada. On ima nekih problema, slomio je baštun, pilot mu ne radi kako treba, sav je u banani, ali on diže spinaker i protutnjio je dalje. Kaže da razmišlja o odustajanju zbog pilota. Spinaker dižem tek predvečer, kad je vjetar pao. Čini mi se da sam to mogao napraviti i ranije, ali kako je ideja bila startati polako i onda dizati tempo, nije mi ni najmanje krivo. Izgubio sam možda još koje mjesto, ali nisam ništa slomio i dobio sam samopouzdanje.

Ulazak u regatu

Eloa i ja smo se uskladili, i kad sam digao spinaker shvatio sam da sam ga digao u pravi čas. Jer to je pravo ludilo, juriti brzinom od 13-15 čvorova među tim valovima. Beskrajna glisiranja, potpuni užitak, osmijeh od uha do uha... čak nisam ni jako mokar jer sam jedro skratio na prvi krat, tako da Eloa ne roni previše. Letim, uživam, lovim ljude ispred sebe i vidim da sam ušao u regatu. To je već 3.-4. dan. Morska bolest me sigurno unazadila, ali glavno je da sam se prebacio. Jedem normalno, spavam normalno...

Pilot me oduševio. Treba samo malo smanjiti jedra i on odlično radi svoj posao. Ja u kabini jedem kuham pjevam umivam se, a on vani vozi... odlično!

I tako jedrimo dalje. Malo dolazi slabiji vjetrić, pa malo jači. Na tim jačim vjetrovima sam malo prejedren, ali imam povjerenja i u sebe i u Elou. Sad sam već 100% u regati, nema šparanja. Lovim dva broda ispred sebe, jednog po jednog, tako mi je savjetovao i Šime. Kako vidim nekoga na AIS-u, tako se ulovim njega i samo ga lovim sve dok ga ne prestignem. U noći s petka na subotu vjetar je pao na jedno 8 čvorova. Većina jedri s drifterima, a ja stavljam srednji spinaker. Barka je u teškom overpoweru! Morao sam čak stavit jednu ruku krata na jedro na 8 čvorova koliko stišćem orcu s tim spinakerom, ali drugo jutro više nema 739 na horizontu, a ja se fokusiram na sljedeću grupicu koja je zapela u bonaci. Njih sam ulovio večer prije no što pišem ovo izviješće.

Na timunu provodim samo 2-3 sata na dan, a mislio sam da ću bit 8-9, ali nema šanse! Imaš toliko stvari koje moraš napravit: odmarat, pa kuhat, pa jest, pa gledat gdje si, pa ta prognoza koju čekamo kao ozebli sunce...

U 11:03 po UTC-u je ta prognoza koju organizator emitira preko Monaco Radija. Radi se o bazičnoj prognozi za naredna dva dana po zonama u kojima se nalazimo, da možemo sami odrediti kuda želimo krenuti... Sve u svemu jedna odlična stvar! Na kraju nam stavljaju još i poredak toga dana što daje neku ideju koliko si nadoknadio ili izgubio. Eloa i ja stalno nadoknađujemo, što mi daje još dodatnu motivaciju da stisnem.

Jučer sam uplovio u bonacu u kojoj su drugi stajali cijeli dan. Ja sam u tu bonacu došao kao zadnji i isplovio prvi. Iza sebe sam ostavio 5-6 brodova, što je super osjećaj i sad grabimo prema cilju u Las Palmasu. U prvih 20 brodova smo sigurno, a ja sam računao da bi bilo super kad bismo bili među prvih 40! Iako mi rezultat zaista nije bitan, kad se ovako nešto dogodi, onda vidiš da nešto radiš dobro. Jako je dobro to što sam dobrim prolaskom kroz tu bonacu nadoknadio vrijeme u odnosu na ovu grupu ispred mene koja je isto stajala u bonaci jer u Transatu se broji zbrojeno vrijeme prve i druge etape jer sam u bonaci stajao samo 7-8 sati, dok su oni stajali i po 20 sati!

Život na barci

Već drugoga dana nemam VHF. Odnosno imam, ali nemam mikrofona, tako da samo čujem što drugi pričaju, ali ja ne mogu govorit ništa, što je i dobro i loše. Dobro je jer je to najbolja priprema za drugu etapu gdje brodovi neće biti tako blizu, a loše je za moje psihičko zdravlje jer mogu razgovarati samo s diktafonom, kamerom i sam sa sobom. Zato mnogo pjevam! Muzika me spašava! Pjevam, plešem... neki dan sam si napravio disko u kabini... ma odlično!

Radim kartografiju dva-tri puta dnevno da vidim gdje sam, da vidim što me čeka, koje su mi opcije. Za sada sam dobro odlučivao. I sada evo me tu! Jedrim. Idem si sada uzeti malo kruha i meda. Imam osjećaj da me lovi neka prehlada. Spavam OK. Spavam kad god mi se pruži prilika, fino spavam, a pilot vozi. U danu skupim i po 5-6 sati, nekad možda čak i više. Stvarno, spavanje nije problem. Dan i noć sam vozio non-stop samo onaj dan kad je jako puhalo jer sam i uživao i jer sam htio čim više nadoknaditi izgubljeno vrijeme. I onu noć koju sam plovio prejedren sam isto veći dio bio budan, ali onda kad padne vjetar preko dana, kad se ulovi neki stabilni vjetar, onda se pali pilota. Ja mogu unutra ili vani, gdje god stignem, malo odmorit, pojest nešto...

Malo mi je puna kapa te dehidrirane hrane... Zaželio sam se neke normalne hrane. Za drugu etapu ću uzet više nekih normalnih stvari, koliko god konzervirane bile, jer ovo tu je... ma, uff... a ova etapa se odužila i trajat će sigurno 2-3 dana duže nego što je planirano, sve zbog nepovoljnih slabih vjetrova.

Idem sada jedriti, a onda ću se javiti iz Las Palmasa s utiscima... što i kako je bilo na kraju...