1. Riječ urednika

Političar - privrednik

Znate li koja je razlika između političara i privrednika? Glavna briga političara je kako potrošiti tuđi ili bolje rečeno moj i vaš novac. Glavna pak briga privrednika jeste kako zaraditi novac da bi namirio ove prve. Ako političar napravi krive korake u trošenju, nema nikakvih posljedica, dok greške u koracima poduzetnika vode u bankrot.

Ukoliko političarima fali para za realizaciju nerealnih obećanja, čiji je cilj vrlo često samo vlastita promidžba, nema problema, zadužit će nas i našu djecu i djecu naše djece, pa ako treba i djecu djece naše djece. Sami određuju stope, poreze, doprinose, prireze, trošarine, naknade i slično, i jedino za što se brinu je da novac planski stiže svaki mjesec. Dakle, ostaje samo pitanje kako ga na pravi način potrošiti. A ni to nije problem. Ako i promaše investiciju, bit će novih proračuna pa će se to popraviti, ako se potroši više od planiranoga, a Bože moj, svatko griješi, zato postoje rebalansi. Kada je netko odgovarao za krivo potrošen novac, za previše potrošenoga novca ili za novac uplaćen za nepostojeće investicije? Koliko je meni poznato nikad i nitko.
Za razliku od toga poduzetnik se svakodnevno mora boriti s konkurencijom, naplatom zarađenoga, radnicima i njihovim pravima, inspekcijama, bankama, rokovima i milijun svakodnevnih problema o kojima političar nema pojma. Nema spavanja! Kad poduzetniku zatreba novac, on može zadužiti jedino sebe, svoju familiju i vlastitu djecu.
No postoji i još jedna vrsta. A upravo to je ona najgora varijanta kada je privrednik, odnosno poduzetnik ujedno i političar. Tu kombinatorici nema kraja. Sukob interesa? Ma hajde molim vas! Ovdje se radi samo o sposobnosti. Kada na jednoj strani imate hrpu novaca koju morate potrošiti kao političar, a na drugoj kao poduzetnik imate potrebe za ulaganjem i zaradom novca, kako odoliti ovoj savršenoj prilici za prelijevanje? Realizacija ovisi samo o mašti ove podvojene osobe političara-poduzetnika. Broj kombinacija i tramakacija je neograničen.
A politika bi po svojoj definiciji morali biti služenje narodu i općoj dobrobiti i napretku. Političari bi po toj definiciji trebali biti službenici koji bi pošteno i stručno trebali obavljati svoj posao. Ni više ni manje od toga. Kod nas je to zapravo izokrenuto, pa kako god okrenete ispada da narod služi politici. Njime se manipulira u dnevne kratkoročne potrebe, ali i za različite poteze kada treba pokazati što je to volja naroda. Političari nas uvjeravaju kako je njihov posao težak i odgovoran, kako služe svome narodu, kako se teško žrtvuju, kako puno rade i kako su oni jedini koji znaju i mogu obavljati taj posao, jer svi prije i poslije daleko su od njihovih sposobnosti. Uvjereni su u svoju apsolutnu nepogrešivost, a s manje ili više uspjeha u to pokušavaju uvjeriti i nas.
Prvi red isturenih političara, onih koji vam se svakodnevno smješkaju s malih ekrana i naslovnica samo je vrh ledene sante. Najgori je drugi ešalon sive birokracije, onih koji vam zapravo kroje zakone često neprimjenjive, prevode, prekrajaju i slažu nam okvire koji će nas zacementirati i nerazdruživo povezati u europskoj zajednici naroda. U silnoj želji da se dodvore sitnim birokratima te iste zajednice, s nadom da će tako sebi osigurati neku dobro plaćenu sinekuru u bezbrojnim uredima, komisijama negdje u Europi, mnogi od njih neće prezati ni od čega, pa čak ni ako je to što rade očigledno štetno za porezne obveznike koji ih plaćaju. Jer trka za sva ta mjesta je počela, mjesta je malo, a kandidata bezbroj. Pritom se ne treba zavaravati da su sadašnji europski birokrati nešto bolji od njihovih budućih kolega. I oni su na ta mjesta došli na sličan način. Koliko god bahato, arogantno i superiorno nastupali kada dolaze u zemlju kojoj rado dijele lekcije, ipak su to na kraju sitne duše kojima sadašnja pozicija daje moć, ali samo onoliko koliko im mi to budemo dozvoljavali. A za sada im dozvoljavamo previše.