Odvojimo žito od kukolja

BN 185
| 31.1.2017 | Piše:
Marko Cvitanić


Oduvijek sam rasprave u Saboru smatrao marginalnom pojavom. Nečim što nije vrijedno gledanja, jer su rasprave, a i govornici uglavnom ispod razine prosječne inteligencije hrvatskog građanina, pa iako bi upravo Sabor trebao biti reprezentativni presjek Lijepe Naše, događa posve suprotno! T

Tragedija je da u saborskim klupama na kraju završe ljudi s malo pameti, ali velikom željom da se što dublje uvuku svojim nalogodavcima. Rasprave uglavnom ne odražavaju stavove građana, čak ni onih koji su ih izabrali. Većina vremena potroši se na prepucavanja o Drugom ili Domovinskom ratu, teme o kojoj se u Hrvatskoj svaka šuša s IQ višim od točke ledišta, osjeća kvalificiranom davati sudove, i može beskonačno dugo laprdati. Nema tu znanja, nema činjenica, nema argumentiranih stavova. U svim tim jalovim raspravama najvažnije je popljuvati drugu stranu, najbolje na osobnoj razini i tako pokušati diskreditirati sve koji drugačije misle. O ozbiljnim problemima, ključnima za izvlačenja ove države iz gliba, tu i tamo netko nadobudan kaže koju mudru, ali njega maločas spomenuta većina vrlo brzo utopi u moru svoje gluposti i jalovih rasprava. Kad bi promatrač sa strane gledao samo saborske rasprave stekao bi dojam da smo država koja je zaglavila u vremenskoj petlji u kojoj ratovi 20. stoljeća nikada ne završavaju.

Međutim stvarni život nema veze s onim što se tamo događa. Na sreću ili nesreću postoje i društvene mreže gdje se svašta može doznati i pročitati, a komentari o takvim događanjima otkrivaju koliko su političari i njihovi saborski igrači uspjeli zatrovati ovu zemlju.

Istine radi treba se prestati skrivati iza prošlosti, i svakome mora biti jasno o čemu se zapravo radi. Ne postoje ustaše i partizani, komunjare i klerofašisti, ne postoje udbaši i provjereni domoljubi. Postoje dobri i loši ljudi, postoje pametni i glupi, postoje pošteni i lopovi. U suštini postoji samo dobra, pozitivna i ona negativna Hrvatska. Sve drugo su prazne riječi koje se lijepe kako kome treba u dnevnopolitičke svrhe. U svakom poslu imate sposobne i nesposobne, one koji rade i lijenčine. I zapravo tragedija je, a i velika kočnica za boljitak Hrvatske, generaliziranje u uprosječivanje. Nisu svi radnici najbolji radnici, nisu svi liječnici najbolji liječnici, nisu svi policajci najbolji policajci, nisu ni svi branitelji domoljubi, niti su svi pošteni. Nisu vam ni vlastita djeca ako ih kojim slučajem imate više, jednako pametna niti jednako sposobna iako su vam jednako draga.

Nažalost jako mnogo pametnih i sposobnih već je napustilo Hrvatsku, a ovi mladi koji i jesu ostali tu rađaju sve manje djece. Već sad nas je manje od četiri milijuna. Broj nezaposlenih u prošloj se godini smanjio za 95 tisuća, a u međuvremenu se zaposlilo njih 14 tisuća. Po tome ispada da je od kraja 2015. do trećeg tromjesečja 2016. Hrvatsku napustilo 80 tisuća ljudi! I to čini se uglavnom mlađih i radno sposobnih. Realne procjene govore da se u pet godina iz Hrvatske iselilo više od 200.000 ljudi! Evidentan je sve veći nedostatak radnika, posebno u proizvodnim i uslužnim djelatnostima, a nitko ni ne razmišlja o rješavanju toga gorućega problema. Reforma školstva je uništena, porezna reforma promašena, preustroj općina i županija zaboravljen, sudstvo više nitko i ne spominje, porezna presija je opet najviše pogodila nekadašnji srednji sloj građanstva i male poduzetnike. Možda i jesu smanjili par parafiskalnih nameta, ali su i pojačali rad brojnih inspekcija koja će izreketariti i nadoknaditi državi gubitak. I kako pjeva TBF: - A u Saboru opet isti debilizam, čiji je stari bio ustaša, a čiji partizan... uz dodatak udbaša i krvavih gaća.

O, zašto danas nema nekog poput pokojnoga dr. Supeka koji je lijepo rekao kako su političari samo ljudi prosječne ili ispodprosječne inteligencije, i da od njih ne treba očekivati previše. A meni se čini da od ovih ne treba očekivati ništa, bar ne dobroga. Oni se bore isključivo za sebe, ubiru političke rente i provizije za namještanje poslova, sklapaju ugovore o posebnim radovima i uslugama, imenuju jedni druge u nadzorne odbore, putuju svijetom po nevažnim skupovima, sami sebi dodjeljuju razne stipendije... i tko zna na koje sve načine izvlače i troše naš novac. Zato Hrvatska i jest detektirana kao visoko korumpirana zemlja. Sjećam se moje stare učiteljice koja je stalno govorila kako treba odvojiti žito od kukolja. I razmišljam, možda je došlo vrijeme da i mi pokušamo spasiti ovih par zrna žita iz tog silnog kukolja, prije no što i oni odlepršaju s nekim pričicama preko granice. Ne uspijemo li poumirat ćemo od gladi, jer teško da će se bilo tko najesti od kukolja.

...