Burza Nautike 106 – Kome uzeti, a kome dati? « Arhiva » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Doduše, u odnosu na penzionere koji dobivaju jedva tisuću i šesto kuna, ili one koji za puno radno vrijeme primaju plaću od dvije ili tri tisuće, ili pak one koji su ostali bez posla ili rade, a ne primaju plaću, oni stvarno i jesu bogati, jer mogu živjeti od svog rada. Svi ostali su sirotinja koja se bori za svakodnevno preživljavanje, bez velikog izgleda za uspjeh.

Pristojno zarađivati i imati više od jednog kruha i litre mlijeka na stolu, u ovoj zemlji postaje nepoželjna kategorija. Stvara se klima u kojoj sve takve treba pribiti na stup srama, i na sve moguće načine porezima, taksama, trošarinama uzeti im što više. Poduzetnici i poduzetništvo postaju problematična kategorija. Sve ih se svrstava u tajkune, bogate lopove koji voze automobile koje im plaćaju firme, one koji imaju brodove i jahte koji ne služe obavljanju osnovne djelatnosti a financiraju se na teret tvrtke... Poduzetništvo, odnosno poduzetnici više ne posluju, već se bore za sušto preživljavanje trudeći se zajedno sa svojim radnicima da u ovim recesijskim vremenima jednostavno opstanu i dočekaju novi dan. Većina onih manjih i malih poduzetnika veći dio noći ne spava mozgajući kako sljedeći dan podmiriti dugovanja i potraživanja, i to u situaciji kada je posla sve manje, kad je naplata sve teža, regulativa sve stroža, a deklarativno zaklinjanje u potporu realnom sektoru nikad veće. U takvoj situaciji većini postaje nemoguće izravnati prihodovnu i rashodovnu stranu i biti barem na nuli. Poduzetnici su troškove, za razliku od države, već srezali do krajnjih granica. Sljedeći korak je otpuštanje radnika. To su jednostavna pravila za preživljavanje. Pa i u Vladinim mjerama gospodarskog oporavka od ukupno 27 stranica realnom gospodarskom sektoru i mjerama za njegovo oživljavanje posvećene su tek dvije stranice i to samo s općim načelima što trebamo i moramo. Malo je konkretnoga. Ostalo su mjere štednje, racionalizacije i svođenje troškova države na razumnu mjeru, socijala, obrazovanje i svijetla budućnost u zelenoj energiji i fondovima Europske unije. Većinu ovih mjera je već davno trebalo provesti, i što je zapravo morao biti trajni zadatak svake imalo odgovorne vlasti ili bolje rečeno dobroga gospodara.

Nažalost, nezaustavljivo klizimo i propadamo zajedno s valom urušavanja gospodarskog sustava. Pada potrošnja, smanjuje se proizvodnja, punjenje proračuna je sve slabije, a oni koji i imaju novac više ga ne troše. Stvorena je klima u kojoj nije prikladno ni uputno pokazivati koliko ga imate tj. ne treba se isticati kupnjom skupljih dobara, automobila, plovila, stanova, zemljišta i bilo kakve luksuzne robe. Novac se čuva na sigurnom - u čarapama, madracima pa čak i u bankama, stoga nije čudno da u ovakvoj, za većinu bezizlaznoj situaciji jedino banke ostvaruju visoke profite i još uvijek pristojno zarađuju. Previše se napora ulaže u pronalaženje rješenja kao sakupiti novac novim poreznim nametima, kombinatorikama koliko i kome uzeti, i koliko kome dati, previše se priča o smanjenju troškova skupe državne uprave, a premalo radi da bi se išta na tom pitanju promijenilo, dok se istovremeno o načinu kako zaraditi neophodni novac malo priča, a ne čini baš ništa. Jer uzimati možete samo od nekoga tko je nešto zaradio, a dijeliti tek ako ste od nekoga uzeli. Ako nema tko zaraditi, nećete ni uzeti, niti ćete imati što dijeliti.